Maksimirska tuga emitirana minule srijede, kada se Zlatan Ibrahimović dominantno i okrutno poigrao s Hrvatskom tjera na ozbiljno promišljanje aktualnog nogometnog trenutka. Ne samo kroz prizmu rezultatskog debakla protiv Švedske. Ili najmanje zbog toga. Uostalom, na taj dio odgovore mora, nadamo se i može, ponuditi Slaven Bilić.
Ono što je dodatno naglasilo kronično disonantne tonove ionako tužnoj priči je – katastrofalna posjeta. Zašto je prosječan hrvatski navijač okrenuo leđa nacionalnoj momčadi? Zašto nije, na kraju krajeva, odlučio pogledati Ibru koji je u ovom trenutku, definitivno, među pet vodećih napadača planete? Je li doista nogomet postao toliko odbojan da ga ni oni najzagriženiji ne žele gledati "face to face"? A nije da vrijeme u Zagrebu nije bilo "idealno za igru i gledanje", protivnik solidan, a repezentacija na početku puta prema Poljskoj i Ukrajini...
Tko nam je, kada i zašto ukrao užitak nogometa? Vjerojatno je nemoguće koncizno i jednostavno ponuditi konačan odgovor. Običan hrvatski navijač je – umoran. Klubovi su nam na koljenima, liga se trese pod naletom sumorne lavine neimaštine... Stečaj, kriminal, propast, najčešće su spominjani termini kada je hrvatski nogomet na programu. A povjerenje će se morati vratiti, ako ne mislimo živjeti od patetičnih priča iz prošlosti, "kako se ovdje nekad igralo"...
Slaven Bilić i Hrvatska su, pritom, vjerojatno najmanji problem. Iako o njima ovisi sve. Ili gotovo sve. Da, možda se, zapravo moralo, igrati negdje drugdje, ali opet, ovakav "egzodus" na tribinama ni oni kojima je pesimizam "zaštitni znak" nisu mogli predvidjeti. Vapaj očajnika u pustinji ambicija i vjere je glasniji nego ikad. Samo jedna molba – vratite nam nogomet. Godine, desetljeća "vožnje u krivom smjeru" dolaze na naplatu. Običan navijač je umoran. Od svega što nogomet ne čini – nogometom. I vrijeme je za promjene. Krajnje vrijeme...
