Pitanje je tko će prvi popustiti. Ili, možda, kome će prvo popustiti živci. Zdravko Mamić i Željko Jovanović nastavljaju „bitku svih bitaka“, uglavnom preko medija. Do sada se, srećom, još nisu sreli. Možda i bolje, jer bi u sudaru „nogometnih pijetlova“ netko vjerojatno ostao očerupan. Jovanović je odavno naoružan „teškom artiljerijom“, verbalne medijske eskapade ministra ponavljaju se u nepravilnim razmacima. Iako uopće nije jasno zašto koristi medije da bi najavio – čišćenje nogometa.
Ministar tako često i tako uporno u javnost gura ono što – javnost želi čuti. Korist, za sada, nikakva, ali barem zgodno zvuči. Ako je to uopće nekakva utjeha. U redu, predivno je čuti najavu „očistit ćemo nogomet od kriminalaca, mutikaša, huligana i rasista“, uz neizbježan dodatak „svi koji se osjećaju takvima s pravom se boje“. Elokventnost i profinjenost ministra su jedno, a lamentiranje koje nema apsolutno nikakvog smisla nešto sasvim drugo.
Uostalom, ako ministar Jovanović ima, a morao bi imati, instrumente za obračun s kriminalom i ostalim nogometnim „mrljama“, onda je sasvim nepotrebno medijsko isticanje floskule „uhvatit ćemo lopove“. Kriminalaca u nogometu, baš kao i društvu općenito, ne nedostaje, neki su već odjenuli „prugaste dresove“, ali koja je korist od konstantnih Jovanovićevih najava da će čistiti nogomet? Nije li mu to u osnovi primarni zadatak, koji je potpuno nepotrebno naglašavati?
Neka radi, na dobrobit nogometa, jer od ovoga za sada, ponavljamo, korist je „nula bodova“. Osim što, naravno, Jovanović skuplja jeftine poene u „širokim narodnim masama“, jer koristi rečenice koje mase obožavaju slušati. Nogomet se, nažalost, odavno pretvorio u amorfnu masu, a jedino što je za sada Jovanović uspio svodi se na prizemne atribute u opisnoj ocjeni najpopularnijeg sporta. Usput, možda bi mogao „zagrabiti“ i u druge sportove. Ili su oni, za razliku od nogometa, utočište bezgrješnih duša...
Nogomet je, ako ministar slučajno nije shvatio, samo preslika stanja u državi. A to bi stanje, ako nismo u potpunoj zabludi, morala mijenjati, na bolje, upravo država. U konkretnom slučaju Jovanović. Ne, Zdravko Mamić nije cvijeće, još pamtimo njegova priznanja „svi su kupovali suce, pa i ja“, ali Zdravku Mamiću (Dinamu) državne institucije za sada nisu pronašle niti jednu, jedinu inkriminiranu radnju. A nije da nisu „secirali“ Dinamo i njegova izvršnog predsjednika...
Od ovakvog „kokošarenja“ nitko nema koristi, nogomet ponajmanje. Svima je, odavno, jasno kako je nogomet na aparatima. E, sad, pitanje je želi li država postaviti okvire, kakvi god on bili, za relativno normalno funkcioniranje ili će u koprodukciji s onima koje, navodno, želi istrijebiti izvesti nogometnu eutanaziju na hrvatski način.
