Godina za nama bila je i godina Ljetnih olimpijskih igara u Londonu na kojima je nastupilo 107 hrvatskih sportaša, koji su donijeli rekordnih šest olimpijskih medalja od kojih su polovica bila zlata. Ovo je kratko prisjećanje na olimpijske trenutke.
GIOVANNI CERNOGORAZ
Zlatni konobar iz Novigrada, 30 godišnji Giovanni Cernogoraz glavni je junak jedne od najljepših hrvatskih olimpijskih priča. Malo je onih koji su prije Giannijeva zlata čuli za trap i gađanje glinenih golubova. Pa ipak puno njih je vrlo emotivno doživjelo Giannijevo zlato, on je tek nakon posljednjeg šestog metka raspucavanja kada je poravnao olimpijski rekord od 152 mete i kada je postao svjestan da je osvojio zlato pustio emocije da izađu iz njega.
Nakon tog zlata počeli su ga svojatati i Slovenci (rođen je u Kopru 1982.) i Talijani (član je talijanske manjine i talijanski mu je drugi materinji jezik). Podsjetilo je to na slučaj Mrkopaljca Jakova Faka koji je nakon olimpijskog odličja postao Slovenac. Gianni mu fizički i karakterno prilično sliči. Najviše se pamti njegova prva izjava nakon zlata.
- Večeras se vraćam kući. Dva tjedna sam u Londonu i dosta mi je svega. Traje sezona i treba pomoći ocu i obitelji u vođenju restorana, izjava je skromnog Cernogorza koja je oduševila Hrvatsku.
SANDRA PERKOVIĆ
Hrvatska sportska heroina i prva žena koja je za hrvatsku osvojila olimpijsko zlato Sandra Perković iza sebe ima sjajnu 2012. godinu tijekom koje je osvojila i Dijamantnu Ligu. Ipak, osvajanje olimpijskoga zlata sa novim hrvatskim rekordom od 69.11 za Sandru je bio "najljepši dan u životu". I kada ga je odlučila provesti sa najbližima, majkom, bratom i dečkom i kada noć nakon finala diska nije provela u olimpijskom selu bilo je onih koji su je osuđivali.
"Kako se usudila ne javiti na mobitel i ne doći na prijem u hrvatsku kuću", ova mlada djevojka iz Dubrave na to ima potpuno pravo jer ju život nije niti malo mazio. Prije samo nekoliko godina zamalo je umrla na operacijskom stolu, uoči Londona bila je suspendirana jer su joj pronađeni tragovi nedozvoljene supstance u organizmu, ali izdržala je sve. Sandra i njezin trener legendarni tvorac prvaka Ivan Ivančić imali su pred sobom samo jedan cilj i obećanje vratiti se jači nego ikad. I uspjeli su. U nedjelju kada je proglašena sportašicom Hrvatske na pitanje ima li ovakvih šampiona poput Sandre još negdje na vidiku Ivančić je kao iz topa ispalio.
- Ovakvih kao Sandra nema nigdje na svijetu, ona je jedinstveno čudo i ako ostanemo zajedno samo nebo nam je granica, objasnio je legendarni Ivančić.
VATERPOLSKA REPREZENTACIJA
Ono što je hrvatska vaterpolska reprezentacija prikazala u Londonu fantastičan je edukacijski materijal. Vodič kroz savršeni vaterpolo za početnike mogao bi se slobodno zvati ovaj "doktorat" profesora vaterpolske igre Ratka Rudića koji je u London pozvao ono najbolje što je Hrvatska mogla ponuditi. Vratio je "pod zastavu" Franu Vićana i Igora Hinića, kapetanom je ostavio Samira Baraća i na taj si način osigurao "tri produžene ruke u bazenu" i sasvim sigurno put u sportsku besmrtnost baš kao i svi oni koji su to londonsko olimpijsko zlato iskovali. Od prvog do posljednjeg.
Pobjeda u finalu protiv Italije bila je samo šlag na tortu jednog savršenog turnira iz kojega su drugi mogli samo učiti od onih koji "ljube zemlju po kojoj hodaju" kako glase riječi pjesme koju su sami proglasili svojom himnom. Trojca spomenutih vaterpolskih "senatora" i profesor doktor Rudić londonskim su se zlatom oprostili od sporta kojemu su dali i koji im je dao sve. Red je da nas u Riju 2016. uveseljavaju neki novi klinci.
VESLAČKI ČETVERAC
Bili su nedodirljivi, bili su neuhvatljivi, bili su nepobjedivi tijekom cijele 2012. godine. U svim utrkama - osim u onoj najvažnijoj, olimpijskom finalu. Martin Sinković, Damir Martin, Valent Sinković i David Šain u finalu su bili sporiji od Nijemaca. Cro Express se morao zadovoljiti srebrom. Iako je olimpijsko srebro ogroman uspjeh na licim ove četvorice sjajnih ljudi i sportaša vidjelo se da nisu presretni činjenicom da su jedini poraz u godini doživjeli onda kada im je to najmanje trebalo.
Možda ste i zaboravili, ali neposredno pred start zbog vremenskih uvjeta na stazi promijenjene su stazi i hrvatskome četvercu na pariće pripala je ona najnezahvalnija, šesta. Vjetar je smetao toliko da tijekom čitavih 2000 metara nisu uspjeli uhvatiti svoj ritam i stići tog dana u londonskom finalu neuhvatljive Nijemce. Sada se samo treba nadati i vjerovati da će ustrajati i ostati zajedno do Rija - i da će Nijemcima uzvratiti udarac.
LUCIJA ZANINOVIĆ
Na medalje u taekwondou dame su nas naviknule prije četiri godine kada su se iz Pekinga sa odličjima vratile Martina Zubčić i Sandra Šarić. U Londonu su se za hrvatske boje tukle prve hrvatske sportske blizanke na olimpijskim igrama Ana i Lucija Zaninović. Prva je svoj nastup imala sićušna i krha Lucija koja je nastupila u kategoriji do 49 kilograma i stigla do bronce preko repasaža. Čudan je to sustav natjecanja. Najprije se trebalo probiti do Londona, a kada se tamo stiglo sve se dogodilo u samo jednom danu. Od prvoga kola dofinala za svega desetak sati. Ana po nekom prešutnom dogoovru sestara i obiteljskom ritualu nije gledala Lucijin nastup jer se spremala za svoj sutradan. Kada se probudila vidjela je sms poruku i bil sretna i ponosna na malu Luce jer ova je bronca zaista bila zlatnoga sjaja.
MUŠKA RUKOMETNA REPREZENTACIJA
Kauboji su se opet vratili sa odličjem i opet je bilo brončano. Kao i na europskoj smotri početkom godine u Beogradu i u Londonu su se izabranici Slavka Goluže popeli na najnižu stepenicu pobjedničkog postolja. I objektivno nisu mogli niti koraka više jer su Francuzi još jednom po tko zna koji puta bili svijet za sebe. Osim što će se ovaj turnir pamtiti po dopisivanju na twitteru Slavka Goluže i Angeline Jolie, tek krajem godine shvatili smo da je to bio posljednji nastup u hrvatskom dresu najboljeg rukometaša svih vremena po izboru svjetske rukometne federacije Ivana Balića. I tada u Londonu baš kao i u Beogradu pola godine ranije Balić i Goluža nisu gotovo u niti jednom trenutku bili na istoj valnoj duljini. Pa ipak, kontinuitet osvajanja odličja na velikim natjecanjima ono je zbog čega se moramo još jednom nakloniti hrvatskim rukometašima.
I ONI SU OBILJEŽILI IGRE U LONDONU
Još je nekoliko hrvatskih sportaša zaslužilo naći se u ovom pregledu najvećeg svjetskog sportskog događaja godine. Nisu osvojili odličje, ali će ostati upamćeni. Najveće razočaranje bez sumnje je čitava jedriličarska reprezentacija. Njih 12 u Weymouth je otišlo sa velikim očekivanjima a vratili su se sa tek jednim četvrtim mjestom Tončija Stipanovića. Malo, premalo obzirom na formu i rezultate koje su ostvarivali tijekom 2012. godine.
Sjajan je bio ženski ekipni sport. Prvi su se puta na OI našle rukometašice i košarkašice. Tko zna gdje bi hrvatskim rukometašicama bio kraj da se početkom drugog dijela četvrtfinalnog dvoboja protiv Španjolske nije ozlijedila najbolja hrvatska igračica Andrea Penezić. "Penka" je nažalost i dalje ozlijeđena a možda i u toj činjenici leži razlog neprolaska skupine na nedavnom EP u Srbiji.
Što se košarkašica tiče ovo je za njih bila sjajna školarina. "Probile su led" protiv nedodirljivih Amerikanki, čak i vodile, a u svojim redovima imaju i po mnogima najljepšu sportašicu Igara. Za Antonijom Mišurom mnogi su izgubili glavu, a prednjačili su opet Amerikanci.
I na samome kraju spomenuti ćemo dvije suprotnosti, legendarnog veterana i rekordera Zorana Primorca, stolnotenisača kojemu su ovo bile sedme Igre i mačevaoca Bojana Jovanovića koji je prvi Hrvat koji je u ovom sportu nastupio na najvećoj svjetskoj smotri.
