Nikola, imaš novog partnera (Wesley Koolhof), radite zaista vrhunske rezultate, finale US Opena, polufinale Roland Garrosa, ukupno gledano zaista dobri rezultati.
MEKTIĆ: Povratak nakon korone je stvarno bio jako dobar. S obzirom da sam na početku igrao s njim četiri-pet turnira ove godine, nije bilo bajno. Sve su to bili dobri turniri, nanizali smo par pobjeda. Naravno, da sad kad smo ušli u finale US Opena da ostaje u ustima taj gorak okus, no nakon par dana shvatiš da si ipak napravio vrhunski rezultat.
Kako je bilo na početku kad si promijenio partnera?
MEKTIĆ: Igrao sam par puta protiv Wesleyja, mislim ja znam njega jako dugo, još i sa challenger razine, tu smo se obojica dosta probijali. Kad sam igrao sa Škugorom prošle godine dva puta protiv njega, stvarno me oduševio i imao sam vjeru da bi to parnerstvo moglo biti dobro. Generalno, igramo jako dobro i mislim da se možemo u budućnosti nadati dobrim rezultatima.
Što se tiče singla, kad si prelomio i odlučio igrati parove?
MEKTIĆ: Razmišljanje u tom smjeru mi je krenulo krajem 2015. Bitno je reći da sam ja u svojoj glavi uvijek imao parove kao neku opciju, oduvijek sam volio igrati parove. Sjećam se da smo Antonio Veić i ja osvojili jednom EP u parovima. Teško mi je bilo igrati singl mečeve. Početkom 2016. sam bio negdje 170. igrač u parovima i sjećam se da sam si rekao da neće preskakati parove na turnirima. Mislim da sam ja tada u singlu imao i najbolji renking, ali znam da sam tada u parovima završio godinu na 75. mjestu. Igrao sam s Bakerom, Čilić mi je dosta pomogao, poklopilo se dosta toga.
Pričao si da si dosta igrao singl na challengerima i Futuresima. Možeš li nam ispričati kako je to izgledalo financijski?
MEKTIĆ: Bila je borba. Dolazim iz obitelji koja me nije mogla toliko poduprijeti financijski, dosta sam se u principu snalazio sam. Od 18,19 godine kada sam postao profesionalac do 27 bilo je preživljavanje. I taman kad krene, onda opet moraš odigrati par mečeva Lige da bi ostao na nuli. Primjerice, da sad osvojiš jedan Futures turnir, dobio bi 1000 dolara. Nije tu ništa plaćeno, jedeš tijesto sa rajčicom. Možda će ovo zvučati malo bahato, ali ni dan danas mi nije taj novac najbitnija stvar iako dobro zarađujem. Uspio sam prvenstveno iz ljubavi prema sportu, jer da mi je novac bio bitan ne bi se ja toliko godina mučio.
