Hrvatska ženska rukometna reprezentacija aposolutno je top sportska tema posljednjih dana.
Izabranice Nenada Šoštarića već sada su napravile najveći rezultat u povijesti hrvatskog ženskog rukometa,
Šta cure moraju napraviti da pobijede Francusku
- Moraju imati volju, želju i puno sreće. Pobjeđivali smo svih do sada, mislim da su šanse 50-50, kaže Višnja Hrmić, nekadašnja istaknuta rukometašica riječkog Zameta, danas trenerica Liburnija-Opatije, koja je i sama došla na prag rukometne reprezentacije ali za nju nikada nije zaigrala.
Možda Višnja baš nije imala sreće, koja se tako često istiće kao jedan od bitnijih faktora, iako je činjenica da hrvatske rukometašice nisu na sreću došle do polufinala protiv Francuske.
- Naravno da nisu. One su prije svega jedna velika klapa koja ima kvalitetu. Ali za vrhunski se rezultat uvijek sve mora posložiti, kvaliteta je važna, ali mora golmanica biti na razini na kojoj je bila i do sada, treba zabijati zicere, igrati čvrstu obranu iz koje se mogu zabiti laki golovi, nastavlja Višnja Hrmić.
Hrvatske djevojke pobjiedile su Mađarsku, Nizozemsku, Srbiju, Rumunjsku, izgubile su od Norveške i pobijedile Njemačku.
Otvoreno je pitanje imaju li snage za još jednu veliku utakmicu protiv velike ekipe.
- Mislim da imaju. I snage i kvalitete. Imaju i širinu. Trener Šoštarić rotira sve djevojke, ne igra samo šest, sedam djevojaka, igraju sve i svaka svaku može zamijeniti. Umorne sigurno jesu, ali sada kada su došle do polufinala sigurna sam da će pronaći i posljednje atome snage da na najbolji način odigraju i ove utakmice koje su preostale. Osim toga, Tea Pijević nam nije igrala protiv Norveške, sada je došla i Dajana Milosavljević, odigrala je jednu utakmicu da uđe u ritam. Moraju vjerovati u sebe, pa šta bude. Nema predavanja, idemo do kraja i gotovo. Iako, za nas su ove djevojke već sada pobjednice. U ovo vrijeme korone ove su nam djevojke najbolje cjepivo. To što su one napravile je prekrasno, sport je stvarno krasan, govori Višnja Hrmić.
Rukomet je Višnjin sport, ali utakmice ženske reprezentacije posebno prati i zbog jedne djevojke.
Višnja Hrmić bila je trenerica Ani Debelić pa uopće ne krije da se za Anu posebno navija.
- Za nju najviše. Zbog nje mi je posebno drago, jer mi je oduvijek iznimno draga. Anin prvi trener je bio Marino Ribarić. Nitko ga ne spominje, a on i dan danas vodi curice, putuje s njima, nema uvjeta i svaku curu koja preraste tu njihovu sredinu na Rabu on pošalje ili u Zamet ili u Opatiju. Ana je prešla kod nas kao curica, išla je u sedmi razred. Dolazila je petkom na treninge i igrali smo utakmice županijske i hrvatske lige. Igrali smo državno prvenstvo u Umagu, naše su cure bile prvakinje Hrvatske, u finalu smo pobijedili Podravku. Ana nije igrala puno tijekom prvenstva, ali je u finalu bila najbolja. Nevjerojatno je kako je blokirala šuteve i tada je i dobila nadimak Ana banana. Nakon toga još je četiri godine ostala u Opatiji. Ona je nevjerojatna djevojka, posložena u potpunosti. Završila je srednju školu u Rijeci, fakultet u Zagrebu i čitavo je vrijeme naporno radila. Ona je to željela. I uspjela. Bilo je puno cura koje su bile talentirane, ali nisu krenule tim putem. Bilo je kod nje uspona i padova, ali je ipak uspjela. I cura je u svemu naj, naj, naj. Skromna, radišna, pametna, nenametljiva. I sada je taj sav njezin rad i trud došao na naplatu. Gledala sam baš neki dan fotografiju te njezine generacije i od svih cura jedino je ona ostala u rukometu.
Višnja Hrmić o Ani Debelić priča posebnim žarom, ali nije Ana jedina koja ju oduševljava igrom tijekom ovog prvenstva.
- Tea Pijević na golu. Cura stvarno hvata žive lopte. Njoj se isto otvorilo s ozljedom Ivane Kapitanović. I pokazalo se da može. Uvijek ti se nešto mora otvoriti. Naravno, Ćamila Mičijević. Ma, sve cure, teško je bilo koga izdvojiti, sve cure su fenomealne.
Ovo europsko prvenstvo na neki je način potvrda svim rukometnim radnicima iz ovog bazena, u reprezentaciji je nekoliko djevojaka koje su stasale u ovdašnjim klubovima, uključujući Ćamilu Mičijević, koju je iz Mostara kao 16-godišnju djevojčicu doveo Edo Šmit.
- Da, Ćamila je rukometno stasala u Rijeci, iz Rijeke je Dejana Milosavljević, ona je potekla u Orijentu kod Sanjina Lučičanina, Ana Debelić, Dora Japundža je iz Rovinja, Katarina Ježić je iz Novog došla u Orijent, potom Zamet. U našim se klubovima radi, ima potencijala, ali naravno da se treba puno toga poklopiti. Naročito da to dijete želi raditi. Ana Debelić je najbolji primjer da se sve može. Roditelji su joj divni ljudi, imala je njihovu podršku, ali ona je ipak bila sama u domu, sama u Zagrebu, ništa joj nije bilo servirano, za sve se sama izborila. Nije joj bilo niti skuhano, niti ispeglano kako je mnogoj djeci. Nadam se da će Ana biti proglašena za najboljeg pivota Europskog prvenstva, igra odlično u oba smjera. Imamo dva odlična pivota.
Višnja Hrmić i svi ostali rukometni radnici mogu samo žaliti da se zbog epidemioloških mjera ne može organizirati zajedničko gledanje utakmice, bila bi to najbolja promocija ženskog rukometa.
- Ima djevojaka, mi imamo jako puno djece. Nitko ne odustaje, još nam i dolaze. I neka, možda jednom ostane neka druga Ana Debelić. Evo, sada opet imamo dvije Rabljanke koje su došle ovdje u srednju školu, imaju potencijala ali ih ne smijem imenovati da nešto ne bih pokvarila. Uvijek ima potencijala, pitanje je samo želiš li ili ne želiš. I da imaš malo sreće, da te zaobiđu ozljede, zaključit će Višnja Hrmić.