Europska rukometna prvenstva počela su se održavati davne 1994. godine, prvi domaćin bio je Portugal, a trener Zdravko Zovko poveo je tada mladiće Smajlagića, Čavara, Načinovića, Matoševića, Saračevića…ka prvoj medalji samostalne hrvatske države. Bila je to bronca zlatnog sjaja koju smo otrgnuli žilavim Dancima (24:23). Danas, 18 godina poslije za nama je netom završeno jubilarno deseto Europsko prvenstvo čiji domaćin je bila susjedna Srbija, a Hrvatska ponovno slavi broncu.
Između Portugala i Srbije dogodili su se najveći uspjesi hrvatskog rukometa, ali koncentrirat ćemo se isključivo na Europska prvenstva. Najtrofejniji hrvatski rukometni trener Lino Červar u dva je navrata napadao veliko europsko zlato koje je bilo i ostalo jedini trofej koji nedostaje u vitrinama uspjeha hrvatskog rukometa. Bio je blizu u Norveškoj 2008., a zatim i u Austriji 2010.godine, no sve što je dobio bila su dva srebra i veliki žal za propuštenim prilikama.
Da bismo razumjeli sadašnjost, moramo poznavati prošlost. Isto tako ne možemo ispravno ocijeniti nastup Hrvatske na EP-u u Srbiji ako ga ne usporedimo s prijašnjim nastupima, ali niti objasniti ako ne znamo što se tada događalo. Nakon odlaska velikog Line Červara užarenu klupu svjetske rukometne velesile preuzeo je Slavko Goluža, a od tada pa do danas hrvatski izbornik bez premca je trener na čiji račun je upućen i najveći broj kritika. Riba smrdi od glave, pa je uredu i da počnemo od izbornika Slavka Goluže.
Goluža krivac i junak
Poslije SP-a u Švedskoj tek su rijetki vjerovali da Goluža može ostvariti značajniji uspjeh u Srbiji, no legendarnom Keti to je ipak pošlo za rukom. Kauboji su utakmice u skupini D riješili rutinski, no već na otvaranju drugog kruga ukazala se Španjolska. Hrvatska je izgubila praktički dobivenu utakmicu (ako takve postoje). Krivac? Goluža? Možda. Sigurno da je mogao bolje reagirati u ključnim trenucima, no hrvatski izbornik priznao je krivicu, a zatim je uslijedila velika pobjeda nad vječitim rivalima Francuzima. Junak? Goluža? Pobijediti aktualne svjetske prvake, ispričavamo se, razvaliti aktualne svjetske prvake velika je stvar i zato kapa dolje za Golužu. Utakmica s Mađarskom bila je tek odrađivanje posla, a tada je na red došlo i finale prije finala, utakmica Hrvatska – Srbija.
Hrvatska je odigrala izvrsno prvo poluvrijeme, nažalost kauboji se nisu uspjeli odvojiti te steći prijeko potreban kapital za nastavak utakmice što ih je na koncu koštalo i prolaska u finale, a što je još bolnije na računu je stajao i poraz od Srbije. Izbornik je u drugom poluvremenu zaboravio na Blaženka Lackovića koji se nakon sjajne partije u prvom djelu nije naigrao u preostalih 30 minuta. Da li je taj potez izbornika odlučio susret? Nažalost u to ne možemo biti sigurni, ali sigurno je to da bi Hrvatska s Lackovićem u drugom poluvremenu imala znatno veće šanse za pobjedom.
Bronca je izborena nakon što su se kauboji revanširali Španjolcima za poraz u drugoj grupi te u inat svim onima koji nisu vjerovali u njih pokazali da su još uvijek rukometna velesila. Slavko Goluža tada je konačno mogao odahnuti. Hrvatski izbornik griješio je tijekom prvenstva i o tome svakako treba diskutirati, no ono što Goluži nitko ne može oduzeti je brončana medalja koju je osvojio. Ako je i bio glavni krivac za poraz protiv Srbije, onda je i sada glavni krivac za medalju koja sjaji oko vrata hrvatskih reprezentativaca.
Prije nego se osvrnemo na igru hrvatskih reprezentativaca, vratimo se na početak priče. Jedna sjajna generacija 1994.godine osvojila je broncu na EP-u u Portugalu, 1995. godine srebro na SP-u na Islandu, a kruna generacije bilo je olimpijsko zlato iz 1996.godine osvojeno u Atlanti. Nažalost, to je ujedno bio i kraj te veličanstvene generacije, potom je uslijedila polagana smjena generacije koja je trajala sve do 2003.godine te zlata u Portugalu. Tih dugih sedam godina Hrvatska nije osvojila niti jedno odličje.
Hrvatska reprezentacija danas također prolazi kroz proces smjene generacije, no za razliku od prvog puta zadržala se u vrhu svjetskog rukometa. Najbolja potvrda toga je upravo osvojena bronca u Srbiji koja iz navedenog razloga ima posebnu težinu. Od 17 reprezentativaca koji su se 2003. godine okrunili svjetskim zlatom u Portugalu samo su Balić, Lacković i Vori dočekali Srbiju. Gledatelji u Vršcu, Novom Sadu i Beogradu tako su imali priliku vidjeti neku novu Hrvatsku, a partije koje su reprezentativci pružali mogli bi podijeliti u tri kategorije i to ispod očekivanja, očekivano te iznad očekivanja.
Marko Kopljar
U prvu kategoriju ulazi najbolji rukometaš svih vremena Ivano Balić, nekada glavni motor Hrvatske imao je skromnu minutažu, a ono što je prikazao daleko je ispod onoga što se od njega očekuje. Istina, nije maestro Balić u zenitu svoje karijere, može se itekako dobro iskoristiti, no ako se ne zna kako, onda bolje da mu se ne ruši teško stečena reputacija. Uz bok Balića je i njegov nasljednik Domagoj Duvnjak koji je nakon sjajne polusezone u Njemačkoj odigrao skroman turnir, zabio tek 13 pogodaka te bacio sjenu na nedavno priznanje za najboljeg rukometaša Hrvatske u 2011. godini. Treći je kružni napadač Igor Vori koji u Srbiji nije bio na visokom nivou. Razlog? Bundesliga nema milosti, Vori je bio vidno istrošen, a ruku na srce Musa je miljama daleko od adekvatne zamjene. Renato Sulić? Nećemo ulaziti u njegove nesuglasice s izbornikom Golužom, no vjerojatno bi se cijeli rukometni svijet složio s konstatacijom da kružni napadač Veszprema ima mjesta u hrvatskoj reprezentaciji.
Igrači koji su odradili svoj posao kako treba te očekivano blistali svakako su krila Ivan Čupić i Manuel Štrlek. Neumoljivi dvojac nemilice je trpao protivničke mreže što iz kontri i polukontri, što s krilnih pozicija te predstavljao nerješivu enigmu za sve protivnike. Naravno, ostaje žal zbog ozljede Manuela Štrleka zbog koje ga nije bilo u polufinalu protiv Srbije te u utakmici za treće mjesto sa Španjolcima. Eh, da je protiv Srbije bio Štrlek…
Najveća snaga
Uoči početka EP-a glavna tema bili su vratari, a kao kritična pozicija navodila se ona desnog vanjskog. Opravdano? Naravno, vratari su bili najslabija karika reprezentacije na proteklom SP-u u Švedskoj, a igra Marka Kopljara također je bila za zaborav. Mirko Alilović u Srbiji je pružio puno više, hrvatski vratar bio je prevaga u utakmicama s Islandom, Francuskom i Španjolskom, a da nije bilo izvanrednog Srbina Darka Stanića popularni Mirko zasigurno bi ponesao laskavu titulu najboljeg vratara turnira. Ono što nije uspjelo Mirku Aliloviću, pošlo je za rukom Marku Kopljaru. Igrač Croatia osiguranja svojim partijama oduševio je cjelokupni rukometni svijet, a upravo on je bio i jedina svjetla točka hrvatske reprezentacije u polufinalnom susretu sa Srbijom. Uz veličanstvenog Kiru Lazarova koji je proglašen najboljim strijelcem turnira, Kopljar je osvojio laskavu titulu najboljeg desnog vanjskog u Europi, a to dovoljno govori o kvaliteti koju Hrvatska posjeduje.
Ubojita ljevica hrvatske reprezentacije nekada je bio Zlatan Saračević, neki su govorili da Hrvatska više nikada neće imati takvog ljevaka. Potom se ukazao Petar Metličić, ubojit u napadu, no za razliku od Saračevića neprelazan u obrani. Kada se Pero rastao s reprezentacijom, teško je bilo prežaliti ga, sve do danas kada je Hrvatska dobila novog Saračevića i Metličića koji igra u oba smjera, a uz to ima i impresivnih 211 centimetara. Upravo to i jest najveća snaga hrvatske reprezentacije, svakog dana rađaju se novi rukometaši koji će jednog dana osvajati nova odličja te uveseljavati mase rukometnih zaljubljenika. A europsko zlato? Ono ima rezervirano mjesto u hrvatskim vitrinama uspjeha u kojima će pronaći svoje mjesto kad-tad, možda već za dvije godine u Danskoj.
