Real Madrid nije samo nogometni ili košarkaški klub. 
Real Madrid je institucija sa vlastitim identitetom i hijerarhijom.
Pamćenje kluba seže daleko u prošlost, a pojedini veliki igrači kluba tretiraju se kao bezvremenske legende, ali ne svi, već samo oni koji se se uklopili u sustav kluba i stroge klupske kriterije.
U takvim institucijama ne pobjeđuju nužno najveći talenti, nego oni koji znaju kako talent učiniti kompatibilnim sa sustavom.
Zato su sudbine Dražena Petrovića, Rikarda Izecsona dos Santosa Leite poznatijeg pod imenom Kaká i Luke Modrića u Real Madridu poučne.
Njihova sportska povijest u Realu ne može se opisati kao uspjeh ili neuspjeh.
DRAŽENOVA SEZONA JE PARADOKS
Dražen, košarkaški genij koga je Real nestrpljivo čekao, došao je prevelik, jer je u Real Madrid stigao kao gotov mit.
Najbolji europski košarkaš, vođa momčadi, igrač oko kojeg se gradi sustav.
No, Real Madrid ne voli uvezene mitove.
On ih tolerira, koristi, ali gotovo nikad usvaja.
Kod Lole Sainza, Dražen je bio oružje, ne temelj momčadi.
Lopta mu dolazi u ključnim trenucima, kao nužno zlo.
Sustav je važniji od njegova genija.
Njegova madridska sezona je paradoks.
Sportski briljantna, ali egzistencijalno nezadovoljavajuća.
Odlazak nije bio bijeg od neuspjeha, nego odluka genija koji je shvatio da u toj instituciji ne može biti temelj.
KAKA JE DOŠAO PREKASNO
Kaká u Real Madrid dolazi kao aktualni osvajač Zlatne lopte i simbol Milana.
Međutim, dolazi u pogrešan trenutak u eru Galáctica, gdje su hijerarhije već postavljene.
Prostora za redefiniciju identiteta gotovo i nema.
Kaká ne traži sukob, prilagođava se, šuti i igra.
Momčad nije prilagođena njemu već je on tek jedan kotačić tima.
Real je sustav kome se igrači trebaju prilagoditi.
Ozljede su ubrzale pad, ali nisu ga uzrokovale.
Uzrok je bio sustav koji ne štiti igrača čija je igra zahtijevala centralnost i povjerenje.
Kaká nije propao jer nije znao igrati u Realu, nego zato što Real nije znao igrati s Kakom.
MODRIĆ NIJE BIO PRIJETNJA SUSTAVU
Luka Modrić je suprotnost obojici.
On ne dolazi kao mit.
On nije aktualni najbolji igrač Europe kao Dražen, ni aktualni osvajač Zlatne lopte.
On dolazi kao projekt koga je putem sustava Reala osmislio Mourinho.
Mourinho ne traži da se igra bazira oko njega, nego da se igra poveže kroz njega.
Njegov genij nije centralan, nego relacijski.
Modrić ne dominira simbolički, nego funkcionalno.
Stoga Real Madrid može s njim momčadski rasti.
Real kao sustav ne mora se braniti od njegova talenta, jer mu on ne prijeti.
Modrić ne traži identitet kluba, jer se uklopio u sustav, pa ga pojačava.
I zato postaje najtrofejniji igrač u povijesti Reala, ravan Di Stéfanu, Puskásu i Gentu.
Ne zato što je bio veći talent od Dražena ili Kake nego zato što je bio savršeno kompatibilan.
JEDNOSTAVNA PORUKA
Što nas uči ova trojka?
Ova tri slučaja ne govore o karakterima igrača, nego o prirodi institucija.
Real Madrid ne odbacuje genije.
On odbacuje one koji zahtijevaju da se institucija promijeni zbog njih.
Dražen i Kaká to su, svatko na svoj način, željeli.
Modrić nikada.
Zato je Dražen otišao gladan, Kaká slomljen, a Modrić besmrtan.
I zato je pouka jednostavna.
U velikim sustavima ne pobjeđuje nužno najveći talent, nego onaj koji zna kako talent učiniti dijelom moći, bez da je ugrozi.