Mjesec dana trajalo je nogometno ludilo u Brazilu. Nakon šezdeset i dvije utakmice te borbe za broncu u Brasiliji, nedjelja će donijeti dvadesetog svjetskog prvaka u zemlji koja je pretrpjela četvrti najveći poraz u povijesti svjetskih prvenstava, i to u polufinalu. Neće u toj završnoj utakmici biti Španjolske, reprezentacije koja je sudjelovala u svim finalima na posljednja tri velika natjecanja i redom ih osvajala. Neće biti ni Italije, Engleske, Portugala, svi su oni ispali još za vrijeme lipnja i grupne faze, u kojoj su ostajali poraženi od, nominalno puno slabijih reprezentacija. Pomor Europljana u grupnoj fazi, na sreću po Michela Platinija nije nastavljen u nokaut-fazi, pa je Stari kontinent uspio dati predstavnika u finalu.
Južnoamerikanaca pak na posljednjoj stepenici svjetske smotre nije bilo od Yokohame 2002. godine. Prije toga, redovno su bili u završnicama. Brazil je izgubio u Francuskoj, prije toga osvojio u SAD-u, Argentina je izgubila u Rimu nakon osvajanja u Meksiku. Tradicija je to koju se ne smije prekidati, pa će svjetski auditorij uistinu moći uživati u igrama dvije ponajbolje vrste na ovogodišnjem Mundijalu.
Argentina je, gledano po godinama, naslove prvaka osvajala kada je u svojoj momčadi imala vođu, čovjeka kojem bi namjenila taktiku, dala slobodu i omlgučila mu da se dokaže u najboljem svijetlu. Iako je Mario Kempes zabljesnuo tek u drugom dijelu argentinskog 'tanga' 1978. godine, zabivši dva pogotka Poljskoj, pa kasnije i Peruu time je nagovjestio da će biti čovjek koji će odlučiti finale. U produžetku je s Bertonijem realizirao prvu titulu prvaka za svoju zemlju. Osam godina kasnije isto je učinio najveći, Diego Armando Maradona, u trenucima kada je Napoli doživljavao svoju renesansu. U četvrtfinalu je sam izbacio Linekerovu Englesku svojom 'božjom rukom', s dva je pogotka odlučio polufinale protiv Belgije, a iako Njemcima u finalu nije zabio, stigla je nagrada za najboljeg igrača turnira. U četiri finala, dva su puta slavili, dvaput izgubili. Nakon Urugvaja 1930. izgubili su i šezdeset godina kasnije od Njemaca.
Što se Njemaca tiče, ovo će im biti četvrto finale na velikim natjecanjima od ujedinjavanja istoka i zapada druge najmnogoljudnije europske zemlje. Osvojili su europsku krunu u Engleskoj 1996. godine, a izgubili od reprezentacije 's pozivnicom', Danske, četiri godine ranije u Švedskoj. Do europskog naslova nisu uspjeli doći niti 2008. godine, kada su u Kijevu poraženi od Furije pod vodstvom Luisa Aragonesa, pogotkom Fernanda Torresa. Svjetske naslove osvajali su tri puta. Prije šezdeset godina uspjeli su slaviti u Švicarskoj protiv mađarske lakee konjice predvođene Puskasom i Kocsisem, tada najboljim strijelcem turnira (11 golova). Finale poznato pod sintagnom 'Čudo u Bernu' izrežirali su Max Morlock i Helmut Rahn i tako Zapadnoj Njemačkoj donijeli prvi naslov.
Do druge titule stigli su, poput Argentine, na svom terenu. 1974. godine u finalu svladali su moćnu Nizozemsku u kojoj su briljirali Neeskens i Cruyff. Tada je Njemačka u svom sastavu imala neprikosnovenog Gerda Mullera ali i velikane poput Beckenbauera, Breitnera i Hoenessa. Slavili su i 1990. u već spominjanom rimskom finalu protiv Argentine, koje će se reprizirati na Maracani u nedjelju. Andreas Brehme zabio je iz jedanaesterca pet minuta prije kraja za naslov generaciji Matthausa, Vollera i Klinsmanna.
Diego Maradona tada nije mogao sam. Pitanje je dakle, hoće li to ove nedjelje moći i Lionel Messi, čovjek koji je na svojim plećima iznio veliki dio argentinskog uspjeha. Potezima protiv Bosne i Hercegovine te slabašnog Irana omogućio je Gaučosima prolazak dalje, namjestio je Di Mariji gol za četvrtfinale u kojem ga se protiv Belgije nije vidjelo previše, kao ni u polufinalu s Nizozemskom. Ne treba ga podcjenjivati, ipak je to, po mnogima najbolji nogometaš današnjice.
Elf je pregazio Portugal na početku i Brazil u polufinalu. Ostalo su 'odradili', obveze protiv Gane i SAD-a, kao i Alžir te Francusku u nokaut-fazi. Klose je ušao u povijest, Muller sprema napad na drugu Zlatnu kopačku zaredom, nešto što nikome u povijesti nije uspjelo. Objektivno, nakon prikazanog protiv Brazila nameću se kao favoriti, ali onakav Brazil ne može biti mjerilo.
