Zvonimir Boban se oglasio na Narodnom radiju, gdje je iznio nekoliko zanimljivih opservacija o svom poimanju hrvatske nogometne zbilje od koje se javno distancirao. Evo i zašto:
– Jedan put je netko rekao, čini mi se Štimac, Zvone se nije isprljao zato što nije ušao. Eto baš zbog toga i nisam ušao. Rad u hrvatskom nogometu me zanima, ali ne u ovoj konstelaciji gdje se godinama odnosi temelje na favoriziranju jednog kluba i uske grupe ljudi koje nameće interese svim ostalima i sustav je na kraju krajeva zarobljen u jednog čovjeka.To je jako loše i za tog čovjeka i za sve nas zajedno i za nogomet u cjelini. U takvom nogometu se nažalost ne vidim, to je moja trajna frustracija i bol. Liječimo se drugim svjetovima, jedan od njih je novinarstvo.
O derbiju Dinama i Hajduka, te o stanju u Hajduku rekao je sljedeće:
– Nadam se da će sve proći u normalnom tonu, neizvjesnost je izgubljena odavno. Naravno, derbi za titulu prvaka, i to nam je jako žao jer je to jako loše za hrvatski nogomet! Strašno je loše da je jedan takav velikan kao Hajduk već godinama tako daleko od Dinama! Nadam se da će sve proći u najboljem redu. Ja se nadam da će ljudi u HNS-u shvatiti koliko je Hajduk bitan. Ovakvi animoziteti, ovakva daljina i nepremošćivanje nekih normalnih stvari su mi nevjerojatni. Hajduk mora biti tretiran kako on to zaslužuje, mora se ponašati ozbiljnije i znati se postaviti prema nekim stvarima na nekoj višoj razini. Puno je veći problem od otuđenosti ljudi u HNS-u.
O dječaku koji se okušao u Hajduku kaže:
– Čak su pisali da sam imao tanke noge. Pa koji klinac sa 12-13 godina koji ima igra nogomet nema tanke noge?! Ja sam bio u Hajduku 4-5 mjeseci, bilo je sve OK, ali bio sam Dinamovac, došao sam s Dinamovim grbom na torbi, to je bio prvi šou koji sam napravio, ali bio sam dijete i nije bio problem kasnije igrat' u Hajduku, apsolutno, iako je moj san bio plavi, Dinamov i ići bratu u Zagreb koji je bio već u Dinamovim juniorima. Stvar je u tome da je tadašnja Hajdukova uprava odlučila da niti jedan klinac ne može ostati na stadionu, ja nisam mogao ići u nekakav privatni smještaj, roditelji su tako odlučili i tako smo se razišli. I eto, hvala Bogu, ne zbog Hajduka, već zbog Dinama i moje ljubavi prema Dinamu, došao sam u školu Hitrec-Kacijan gdje smo dvije godine spavali, živjeli, igrali na stadionu, odnosnu u internatu omladinske škole.
O Davoru Šukeru glasno razmišlja ovako:
– Mene za Šukera veže i previše toga! Proveli smo toliko nezaboravnih trenutaka na nogometnom terenu, družili se, prijateljevali... On je bio genijalan igrač i hrvatska apsolutna sportska vrijednost. Ne doživljavam ga tako ozbiljno kao na sportskom terenu na ovoj sadašnjoj poziciji. Ja se nadam da će se sve to popraviti, iako jako jako teško! Želim mu sreću i pravi rad i nogomet koji spaja, a ne dijeli! Između mene i mene, kad gledam, Šuker nam previše uzima Šukera.
