Završeno je još jedno izdanje natjecanja najboljih svjetskih košarkaških reprezentacija. Kao i ono prošlo u Turskoj, i ovo je španjolsko proteklo u znaku Amerikanaca, koji su i bez gotovo cijelog rostera najboljih NBA-zvijezda bez puno muke došli do kraja. Mogao je izbornik poljskih korijena Mike Krzyzewski sastaviti planetarno nedodirljivi Dream Team, no i ovako je došao do istog cilja pokazavši da njegovim pulenima nema ravnih. Iako će mnogi reći da je posao izbornika američke košarkaške reprezentacije najlakši, nebrojeno se puta znalo događati da i NBA-zvijezde ponekad precjene svoje vrijednosti, da su neuigrane, slabo motivirane. Krzyzewski je to znao posložiti, pa su se već na startu skupine C u Barakaldu njegovi lako odmjerili s Fincima ostavivši ih pritom na nevjerovatnih pedeset i devet koševa zaostatka.
Turci su potom ostali na -21, Novozelanđani na -27, susjedi iz Dominikanske republike na trideset i pet koševa manjka, dok su u posljednjem kolu prije odlaska u Barcelonu Ukrajince pobijedili sa dvadeset i četiri koša razlike. Reklo bi se, bez kapi prolivenog znoja, a tako je doista i izgledalo u velikoj većini njihovog vremena provedenog na parketu. U osmini finala stradao je Meksiko, potom i Slovenija, pa Litva i na poslijetku Srbija, za novu svjetsku titulu.
Iza njih nisu ostale reprezentacije već puno zrakopraznog prostora. Već osam godina njihova je igra nedokučiva ostalima na svjetskoj razini, jednako koliko je primjenta osjetna razlika između NBA-ja i europskih liga. Nakon jedne galaksije prostora dolazi Srbija. Reprezentacija koja se jedva domogla četvrtog mjesta u skupini A ispred slabašnih Iranaca i Egipćana pošlo je za rukom uzeti srebro nakon velikog uspjeha u Indianapolisu prije dvanaest godina i naslova prvaka svijeta. Srbi su imali i dovoljno sreće ili pak znanja, pa su u osmini finala naišli na Grčku. Momčad je to koja je u skupini djelovala suvereno i prošla je s pet pobjeda, no Srbi pronalaze ritam i ostavljaju ih na minus osamnaest.
Četvrtfinalna demonstracija moći protiv Brazila bila je uvod u maestralnu pobjedu protiv Francuske. Boj protiv Amerikanaca u finalu ionako je unaprijed bio izgubljen, samo je mali dio ljudi vjerovao da se Amerikance može iznenaditi. Što se reprezentacije naših susjeda tiče, novu je košarkašku mladost počeo proživljavati Miloš Teodosić. Razigravač je to kojem u karijeri fale naslovi europskog klupskog prvaka, nije bilo ni NBA-angažmana, možda ga nakon izvrsnog turnira i pronađe. Isto vrijedi i za Miroslava Raduljicu, kojeg je američka profesionalna sudbina odvela iz Milwaukeeja u Clipperse, koji ga otpuštaju. On im vraća turnirom na kojem je bio jedan od najboljih centara, uz bok Pau Gasolu.
Španjollci su najveće razočarenje, iz dva razloga. Objektivno, sve je bilo spremno za veliki finalni okršaj njih i Amerikanaca u finalu, no tako nije mislila Francuska, koja ih je fenomenalnom obranom u četvrtfinalu ostavila na mizerna pedeset i dva postignuta koša. Domaćin se nije pokazao u najboljem svijetlu, kao ni ostali europski sudionici. Litva je ispala u polufinalu i učinila novi veliki rezultat, Turci su pak, poput Slovenaca pokazali da su još daleko od velikih stvari.
Gdje je tu Hrvatska? To se pitanje postavlja gotovo redovno nakon velikih natjecanja još od kraja Draženove generracije koja je prije dvadeset godina, njemu u čast uzela medalju u Torontu na svjetskom prvenstvu. Nakon uvodnog šoka i teškom mukom izborene pobjede protiv nejakih Filipina uslijedio je zenit protiv Argentine. Kada se vrhunac dosegne u drugom kolu, priča o dobrom plasmanu pada u vodu. Porazi od Senegala i Grčke samo su pokazali koliko je skriven nesumljivo veliki potencijal naših košarkaša pto je tek za malo ublažila pobjeda u srazu s Portorikom. Na kraju grupne faze u Sevilli, drugo mjesto je više zvučalo kao nagrada nego kao realnost. Osmina finala ponudila je okršaj s Francuskom za koju je ipak trebalo dati malo više od samih Bogdanovića i Tomića. Ostalih ni većinom na turniru nije bilo, izuzev Darija Šarića koji je jednako vukao u oba pravca u seviljskom dijelu natjecanja.
Postavljalo se nakon ispadanja pitanje o izborniku Repeši i njegovoj budućnosti na klupi. Objektivno, Hrvatska osim niza mladih i u sportskom smislu vrlo hrabrih trenera (Rimac, Tabak, Kukoč, Vranković) nema iskusnika koji bi izborničku funkciju mogao preuzeti. Spahija i Petrović već su bili na toj poziciji, a obojica trenutno imaju važnije probleme. Spahija je pomoćnik Mikeu Budenholzeru na klupi Atlanta Hawksa, a Petrović je doveden da s mjesta sportskog direktora Cibone vrati klub u život. Sljedeće godine se jedna od skupina Eurobasketa igra u Zagrebu, na Hrvatskom košarkaškom savezu je da napravi plan za što bolji plasman i promociju tog sporta.
