Sandra Perković najavila je mogućnost da ode iz Hrvatske, najbolja hrvatska atletičarka u najavio sezone navijestila ja de njezin trener Edis Elkasević odlazi trbuhom za kruhom.
- Osjećam gorčinu u grlu. Ne želim razmišljati da se to neće moći riješiti, jer se radi o banalnim stvarima. Uopće ga ne osuđujem. Meni da se ponudi neka bolja prilika, tko zna kako bih ja razmišljala ili svatko od nas. On je mlad čovjek, treba brinuti o svojoj obitelji, mora gledati najbolje za sebe i tko sam ja da mu sudim. On je sa mnom proveo sedam godina rada i treniranja po nevjerojatnim uvjetima i uopće se čudim što je taj čovjek još uvijek danas tu gdje je. Edis je dobio ponudu prije nekoliko tjedana. Nije me to potreslo ni iznenadilo. To je nešto o čemu sam govorila već proteklih par godina. Svi misle da samo sportaši dobivaju ponude za promjenu državljanstva, no u atletici to nije slučaj. Sportaši sada moraju čekati četiri godine na nastup za novu državu, ako IAAF ne odluči drugačije. No, ono u što sada zemlje koje barataju s puno novca ulažu su umovi. Mi sami nismo svjesni koliko su treneri napravili u hrvatskom sportu, koliko su nam pomogli, a mi ih omalovažavamo, prvo što se tiče plaćanja, a onda i odnosom. Primjerice, mi sportaši imamo pravo na povlaštenu mirovinu, dok treneri nemaju. Mi se ponašamo kao da je lako napraviti olimpijskog pobjednika. Sljedeće godine su olimpijske igre, mnoge zemlje koje imaju novac žele najbolje uvjete za svoje sportaše. Mi koji malo manje brinemo o sportašima mogli bi biti oštećeni, kazala je Perkovićka.
Elkasević još nije donio konačnu odluku:
- Nećemo govoriti o državama, jer bi moglo biti pritisaka na tu državu. Nije još prihvatio ponudu, ali razmišlja. Najveći mu je problem što je to sljedeća godina, što je taj Tokio, a može dobiti novca koliko nije dobio u deset godina u Hrvatskoj. On još uvijek radi sa mnom, ali bi po završetku sezone mogao biti zaposlenik nekog drugog, čak i moje konkurencije, rekla je Perkovićka i najavila mogućnost ode s trenerom:
- Postoji mogućnost da taj novi poslodavac traži od njega da trenira samo njegove sportaše i da ne smije imati pristup meni. Dolazim u situaciju koja je nezavidna uoči otvaranja sezone. Edisu je sad tu najteže. On je sada u vatri između mene, rezultata i nečega što su mu ponudili, nešto što neće moći zaraditi u ne znam koliko godina. Mi smo apelirali već nekoliko godina i čovjek se ponada da će nakon svih tih medalja i uspjeha meke stvari biti bolje, ali situaciju u Hrvatskoj se ne mijenja. Dosta je žalosno da trener olimpijske pobjednice ima plaću od četiri tisuće kuna. Nije da samo trenira sa mnom sat vremena ujutro i sat popodne. Tu su i pripreme, planovi, stres koji proživljava sa mnom na natjecanjima. Tu su i sredstva koja stalno kasne pa moraš koristiti svoj novac, stalno ti se nešto duguje. To je sramotno. Što je s klubovima, što je s Hrvatskim atletskim savezom koji uopće nema plaće za trenere, nego samo za 'hladni pogon', za tajnicu, direktora i izbornika? Zar hrvatski atletski savez ne može imati na plaći pet trenera? Nije to nikome upućeno. Samo sam htjela objaviti kako postoji mogućnost da najbolja hrvatska sportašica izabrana ne znam koliko puta od Hrvatskog olimpijskog odbora može ostati bez trenera u olimpijskoj godini. Ta ista sportašica deset godina trenira u uvjetima koji puževim korakom idu ka naprijed. Neke stvari koje su se trebale riješiti prije dvije godine, još se uvijek nisu riješile, a hoće li se riješiti to ni sama ne znam. Hrvatski olimpijski odbor nije upoznat s ponudom, jer s njom, zasada, nema veze. Hrvatski olimpijski odbor nam je u posljednjih pola godine toliko omogućio da nemamo više obraza išta spominjati. Ako dođe do te razine da Edis stoposto odlazi, onda će to biti upućeno svim institucijama. Ovo je moj apel svima njima. I nisam samo ja u pitanju, ima tu i drugih sportaša. Kao sportaši imamo životni vijek. Mi se sad iskorištavamo. Ako sad ne damo sve od sebe, kad ćemo?. Ne mogu naći drugog trenera. Da mogu naći drugog trenera, ja bih mu rekla 'ajde ti tamo gdje hoćeš ići'. Ja ne mogu bez njega, što se tiče sportskog svijeta. Ne znači da ću završiti karijeru ako on ode, ali možda ću izgubiti motivaciju. Možda ću i završiti karijeru. Možda će me trenirati neki poluproizvod od trenera pa ću bacati tih 60 metara i onda ćemo se lagati da je to sve super, nakon svih mojih sportskih rezultata. Imam možda još deset godina, ali možda mi pukne film i sljedeće godine odustanem. Što mi fali roditi djecu i otići živjeti na more? Probudiš se ujutro i sadiš cvijeće, a ne tu kumiti, moliti, smrzavati se, vrištati. Za što? Zbog čega? Da mi netko kaže 'bravo, svaka čast'? Ja volim ovaj sport, dajem sve od sebe, ali previše je to godina, previše pritiska. Ljudi ne shvaćaju koliko je to ciklusa, koliko je to svakodnevnog treniranja, naglašava Perkovića koja spremno ulazi u sezonu:
- Nije se to odrazilo na moje pripreme. Kiša bi padala i bez toga. To je samo bio još jedan od ružnih trenutaka moje karijere. U Americi smo odradili četiri ciklusa, dva puta po dva mjeseca. To je bilo dosta veliko izbivanje iz Lijepe naše, ali nismo imali izbora, bili smo primorani. U ovo sezonu smo krenuli dosta kasno, imali smo lagani uvod u 11. i 12. mjesecu, tako da smo u prvom mjesecu morali ići punim gasom i morali smo imati savršene uvjete. To smo i našli na Floridi. Uvjeti su bili odlični i odradili smo super pripreme. Nakon povratka u Hrvatsku, zbog lošeg vremena sam malo poremetila tehniku, ali glavno je da sam fizički zdrava. Kad si zdrav i spreman, onda možeš i tehniku posložiti, rekla je najbolja bacačica diska na svijetu.
