Kada su se momci krajem kolovoza prvi puta pojavili ispred stručnog trojca Načinović - Mišković - Matošević uz kondicijskog stručnjaka Emila Kapova nije se govorilo o lijepoj budućnosti kluba s jednom od najvećih rukometnih tradicija u državi. Nakon što se samo nekoliko mjeseci ranije govorilo o Ivanu Baliću, Petru Metličiću i SEHA Ligi, realnost je bila mnogo surovija, bolje reći brutalna prema klubu koji najednom nije imao novaca niti za lopte.
Ljetne pripreme trajale su svega petnaestak dana, igrači kojih u crvenom dresu više nema najprije su štrajkali, pa onda redom odlazili kao da to čine s autobusnog kolodvora. Sve to, zajedno s napisima o 'autotrolej-ligi' s Kozalom i Pećinama kao da je razljutilo grupu tada mahom novopridošlih mladih ljudi u klub bez ikakvih ambicija, osim da ostane u Premijer ligi. Zamet od osamostaljenja nikada nije ispao, strepnje je bilo napretek.
Sedam mjeseci kasnije slika je ista kao i prije godinu dana. Ista je meta, isto je odstojanje, ali pozicija je za divno čudo čak i bolja. Momci su četvrti, unutra su. Možda je jedina šteta što je dva kola preostalo do kraja regularnog dijela prvenstva. Da nije, slavilo bi se do zore nakon pobjede protiv Moslavine, posljednjeplasirane momčadi prvoligaške karavane. Plus četiri, dovoljno za mirnu noć i fokusiranje na Umag i Karlovac, dva teška ispita.
Postoji čudan zakon sporta po kojem uspjevaju klubovi koji nisu u prvom planu. Zakon imperativa nalaže Varaždinu i Karlovcu, možda i Poreču da budu u Ligi za prvaka. Nakon što su Varaždinci u prošloj sezoni bili upravo 'kanta za napucavanje', ove su godine nemjerljivo jači od konkurenata. Karlovac, iako je na polusezoni ostao bez ubojitog Cindrića (Metalurg) i dalje je jak, kao i Poreč, vječiti Zametov rival s kojim računi nisu poravnati. Četvrto mjesto stvar je prestiža, ali i htijenja, borbenosti i želje. Bez pritiska, rasterećeno, kod kuće suvereno a vani hrabro igrali su Riječani cijelu sezonu i stigli nadomak cilja.
Ništa se loše neće dogoditi ne uspiju li, ali Liga za prvaka bila bi nagrada za sve ono što su prošli tijekom jedne od najcrnijih sezona u povijesti kluba. Dobili su dečki prošloga tjedna tek jednu zaostalu plaću, toliko se uspjelo akumulirati, tek da se ugasi prva vatra. Treba vidjeti, što će se dogoditi poslje 11. travnja kada bi Vedran Devčić trebao biti ustoličen na mjesto predsjednika kluba, koliki će upliv imati Grad Rijeka, itd.
Sportski je nadati se. Dečki najavljuju maksimalan angažman u preostalim susretima, a po dosad prikazanom, kada tako igraju - straha nema. Generacija skupljena u posljednji čas mogla bi postati generacija za povijest.
