Filip Bradarić i Heber najskuplji su riječki eksponati tijekom predstojećeg prijelaznog roka.
Vlasnik Rijeke uskoro počinje odrađivati prvi samostalni ljetni prijelazni rok, Damir Mišković trebao bi najviše zaraditi od prodaje najboljega igrača i najboljega strijelca.
Od prodaje dvojice najskupljih igrača Mišković neće uspjeti zatvoriti godišnji budžet od cca. 10 milijuna eura.
Realno, trebao bi biti zadovoljan ako njihovom prodajom zatvori oko dvije trećine budžeta.
Što se tiče Bradarića, njegova cijena određena je statusom hrvatskog reprezentativca i kreće se negdje između 4 i 6 milijuna eura.
Heber je otprilike dvostruko jeftiniji, otežavajuća okolnost su učestale ozljede zbog kojih nije igrao bezmalo pola sezone.
Brazilac je odigrao samo jednu sezonu za Rijeku i možda bi mu bilo bolje ostati još neko vrijeme na Rujevici dok ne realizira potencijale čime bi postigao višu cijenu na tržištu.
Očito je da ima prostora za napredak, ali takve su procjene uvijek riskantne.
Neposredno pred početak ljetnog prijelaznog roka na Rujevicu nije stigla ni jedna službena ponuda za najskuplje igrače Rijeke, što znači da se može očekivati medijska trakavica tijekom ljetnih priprema.
Od prodaje najboljih igrača navijače Rijeke više zanima koga će Mišković ovog ljeta dovesti u kontekstu najava da će Rijeka iduće sezone opet biti dovoljno moćna u europskim i utakmicama HNL-a.
Za sada su stigla dvojica igrača (Velkovski, Pavelić) prema referencama slični igračima (Lončar/Š. Brijeg, Kapić/Grasshopper...) koji se spominju u kontekstu dolazaka.
Riječ je o relativno nepoznatim igračima koji bi do prve utakmice pretkola Europske lige u kolovozu trebali postati standardni igrači.
Otkada je zimus postao većinski vlasnik, Mišković nema razloga mijenjati vrlo uspješnu sportsko-poslovnu politiku (re)afirmacije jeftinih igrača koje skupo (pre)prodaje.
Ne zamara se Mišković medijskim tlapnjama o ulaganjima u mlade ili stare igrače budući da dvije sezone uspjeva održavati visoku natjecateljsku razinu i financijsku samoodrživost.
Da se u sportu dijele nagrade za menadžere godine, Mišković ne bi imao konkurenciju ni u Zdravku Mamiću.
Zadnje dvije sezone neusporedivo je bilo teže kupoprodajom igrača ostvariti pozitivnu bilancu Rijeke nego Dinama, koji je petnaestak godina gradio poslovnu infrastrukturu zbog koje je postao jedan od najvećih proizvođača mladih igrača u Europi.
Trojica (Modrić, Kovačić, Lovren) su došli do finala Lige prvaka ove sezone.
Jasno da Miškovićeva sportska politika podrazumjeva rizike, poslovni uspjeh više ovisi o procjeni kvalitete igrača nego o radu struke.
Matjaž Kek se davno dokazao kao trener koji je stvorio najskupljega igrača (Kramarić, 10 mil. eura) u klupskoj povijesti što je bilo barem isto teško kao osvojiti titulu prvaka. Možda i teže.
Kod procjene igrača vrijedi samo jedno nepisano pravilo: pogreške treba svesti na minimum!
Na početku prošle sezone dovedeno je šest, sedam igrača među kojima je samo Heber odmah postao pojačanje.
Većina prošlog ljeta dovedenih igrača nisu opravdali očekivanja, dok je Domagoja Pavičića i Maxwella Acostyja trebalo čekati više od šest mjeseci da bi tek počeli igrati na očekivanoj razini.
Ne treba zbog toga sumnjati da će Mišković prodati Pavičića i Acostyja ako na Rujevicu stigne unosna ponuda!
Teško je pronaći balans između sportske i poslovne politike klubova koji moraju prodavati najbolje igrače.
Rijeka je prošle sezone izgubila čak deset utakmica i titulu prvaka za samo četiri boda, ali je Mišković opet puno više novaca dobio nego izgubio.
