Rijeka zbog dva razloga nikada u jednoj utakmici na Poljudu nije bila veći favorit u utakmici protiv Hajduka.
Prvi razlog je evidentan.
Iako Rijeka i Hajduk godišnje troše otprilike isto, Rijeka ima daleko bolju momčad.
Bez novca nema uspjeha, ali zalog riječkog uspjeha nije novac nego struka.
Kontinuitet stručnoga rada danas se ogleda u igri fizički vrlo moćne, mentalno stabilne i moderno posložene momčadi, koja je zbog karakteristika igrača stekla razinu napadačke igre koju nema ni jedna hrvatska momčad.
Riječka momčad više ne igra šablonski nogomet kao na početku sezone, kada su napad predvodili Marin Tomasov i Roman Bezjak.
Igrači poput Franka Andrijaševića, Alexandera Gorgona i Marija Gavranovića djeluju u svim smjerovima na svim pozicijama u napadu.
Čak ni Rijeka koja je u Europskoj ligi pobijedila Feyenoord i Standard nije bila ovako raznovrsna u napadu iako je tada igrao Andrej Kramarić, najbolji napadač Rijeke otkada je HNL-a.
Naravno da riječka momčad ima slabosti, ali Matjaž Kek nikada nije bio bliže igri kojoj prirodno teži otkada je postao trener Rijeke.
Hajduk je zadnjih godina postao potpuna suprotnost Rijeci.
Splitski klub (ne)izravno vode navijači, stručna politika nema jasnu koncepciju, dovode se igrači dvojbene kvalitete, treneri u pravilu govore strane jezike koje u igri nitko ne razumije...
Sve se u Hajduku promijenilo osim mentaliteta koji suklja negdje u poljudskoj utrobi.
Budući da ni jedan trener ne može kontrolirati lavinu emocija na Poljudu, Hajduk mora igrati napadački čak i protiv objektivno boljih momčadi kakva je riječka.
Izostanak kažnjenih Marka Vešovića i Stefana Ristovskog veliki je riječki hendikep uoči subotnjeg derbija, ali obojicu bi bilo puno teže nadomjestiti na Rujevici nego na Poljudu s obzirom na načine igre Rijeke i Hajduka.
Drugi razlog zbog kojega je Rijeka izraziti favorit počiva na činjenici da Hajduk tradicionalno igra upravo onako kako Keku najviše odgovara.
