Marinko Lazzarich objavio je znanstveni članak naslovljen "Aktualizacija povijesnoga nasljeđa i sportskih korijena Hrvatskoga nogometnog kluba Rijeka", u kojemu negira pravni kontinuitet klubova US Fiumana i HNK Rijeka čime znanstvenom metodom propituje vjedostojnost monografije naslovljene "Rijeka bijelih snova".
Tumačenje povijesti klubova na ovim prostorima odvijek je bilo prijeporno, dojam je da se čak i povijesne činjenice ponekad tumače proizvoljno iako se mogu neupitno i nepobitno ustanoviti.
Izv. prof. dr. sc. Marinko Lazzarich autor je monografija "Kantrida bijelih snova", "Neka bude Orijent" i "100 godina stadiona Kantrida", evo kojim se znanstvenim alatima služio kada je pisao povijest riječkog sporta:
- U istraživanju uglavnom primjenjujem komparativno-povijesnu metodu, eksplicirajući sadržaj po kronološko-problemskom principu. Uvid u povijesne dokumente od presudne je važnosti. To predmnijeva proučavanje arhivskih izvora i iščitavanje literature, znanstvenih doprinosa relevantnih autora, povjesničara, politologa, sociologa i publicista. Ujedno nastojim kritički vrednovati prethodna istraživanja o nogometnim klubovima u prošlosti, prvenstveno u prvoj polovini 20. stoljeća. Kod utvrđivanja povijesnoga kontinuiteta nogometnoga kluba presudna je pravna legislativa. Pritom valja razlikovati pravno i sportsko sljedništvo, pravni i povijesni kontekst postojanja kluba. Sportsko sljedništvo bez pravnog u pravilu ne treba priznavati, promjene naziva i pravnog oblika uključuju kontinuitet pravne osobnosti. Konzultirao sam, između ostaloga, i dokumente Arbitražnoga suda za sport (CAS, Lausanna) koji se odnose na sljedništvo nogometnih klubova. Pitanje sukcesije uključuje namirenje dugova, rješavanje obaveza, financijsku odgovornost prema vjerovnicima, igračima, trenerima, klubovima... Kriteriji prema kojima Sud određuje pravo sljedništva jesu sljedeći: mogućnost natjecanja u ligaškom natjecanju starog i ugašenog kluba, uključujući viši ili niži rang zbog sportskih rezultata, zadržavanje svih ili određenih obilježja identiteta kluba i kontinuitet u tzv. rosteru igrača u novom klubu. Navedeni kriteriji umnogome su mi pomogli u razrješavanju dvojbe o sportskim korijenima HNK Rijeka, tj. vjerodostojnosti teze o povezanosti današnjega kluba s riječkim klubovima iz međuraća – Olimpijom i Fiumanom, kaže Lazzarich.
Kojom metodom pronalazite izvore?
- U istraživanju su primarni izvori najvažniji, stoga mi je korisna građa pohranjena u Državnim arhivima Rijeke i Zagreba. Ukoliko su dostupni, služim se i privatnim arhivima. Istražujući povijesni kontinuitet HNK Rijeka, primjerice, od velike pomoći bila mi je i ostavština Riječanina Livia Bastiancich koji je u poraću godinama bio funkcioner US Fiumana, Torino. Artefakte iz privatnoga arhiva ustupio mi je njegov sin Alfio. Pišući o povijesti riječkih klubova uspoređujem situacije u srodnim sredinama koji su poput Rijeke (Fiume) u prošlosti pripadali različitim državnim tvorevinama. Rado povlačim analogiju među pojavama u Puli uspoređujući povijesni razvoj nogometa u tom gradu i povlačeći paralele između riječkih i pulskih klubova. Treba naglasiti da objava rada u relevantnom znanstvenom časopisu poput Historijskog zbornika nije jednostavan zadatak, to je dugotrajan višemjesečni proces u kojem autor mora zadovoljiti visoke standarde uredništva i zahtjeve recenzenata koji su vrhunski stručnjaci u svome području.
Ako je kod utvrđivanja povijesnoga diskontinuiteta HNK-a Rijeka presudna bila pravna legislativa, kako ste u monografiji Orijenta uspostavili kontinuitet kluba koji formalno-pravno nije postojao od početka II. svjetskog rata do 1953. godine?
- Točno! Orijent je nakon rata imao stanku od gotovo trinaest godina. Interpretacije da su Jedinstvo, Primorje i Budućnost zapravo bili jedan te isti klub pod drugim imenom nisu točne. No, i prije toga dogodio se period „nepostojanja“: u srpnju 1926. godine prvi put su zamrle Orijentove sportske aktivnosti kada je nekoliko najaktivnijih starijih igrača i članova uprave napustilo Sušak, što se negativno odrazilo na egzistenciju kluba. Kriza je zahvatila i ostale sušačke klubove. Dvije godine kasnije ponovo je aktivirano poslovanje kluba na sportskom i društvenom planu. Zato možemo govoriti o diskontinuitetu sportskih aktivnosti NK Orijent. Iako je utemeljen 1919. godine, klub je tijekom povijesti bilježio dulje periode neaktivnosti. Orijent je 1941. godine odigrao tek nekoliko prijateljskih utakmica jer je zbog ratnih zbivanja prvenstvo Podsaveza Sušak 1940./1941. godine prekinuto, a većina igrača završila je na ratištu. Odluka ministra Koharovića o raspuštanju kluba nije se mogla odnositi na Orijent, klub naglašenog radničkog profila čiji nogometaši nisu sudjelovali u natjecanjima tijekom okupacije, već su dali veliki obol narodnooslobodilačkoj borbi. O razlozima zbog čega sportski djelatnici Orijenta nisu bili aktivniji u tom razdoblju možemo samo nagađati. Pojedini Orijentovi igrači nastupili su nakon rata u sušačkim klubovima, najprije u Jedinstvu, potom u Primorju i Budućnosti (Trsat). U upravi NK Budućnost bilo je više pristaša predratnoga Orijenta, tako je na skupštini u lipnju 1953. godine trsatski klub rasformiran te je obnovljen predratni Orijent. Osim crvene klupske boje vraćen je i stari grb sa šahovnicom, samo mu je dodana crvena zvjezdica, simbol socijalističke Hrvatske. Orijent se ponovno uključuje u natjecanje u prvenstvenoj sezoni 1953./1954. Jedini igrač iz posljednje Orijentove garniture otprije 12 godina bio je Jordan Foser. Ovaj diskonuitet postojanja začet objektivnim okolnostima, ratnom stvarnošću nastavio se u poraću inertnošću sušačkih sportskih i društvenih dužnosnika. Tradicija kluba ipak je prevladala u sportski simbol Sušaka ipak je nastavio aktivno djelovati u sportskom životu grada. Orijent je tijekom 20. stoljeća bez obzira na promjene vlasti i državnih uprava uvijek bio hrvatski klub za razliku od riječkih klubova, što također govori u prilog kontinuitetu njegova sportskoga djelovanja. Na kraju treba reći da povijest nije egzaktna znanost poput matematike, stoga su povijesna događanja podložna različitim interpretacijama. Odgovarajući na ovo pitanje ne bih rekao da sam se pri navođenju kontinuiteta Orijenta u monografiji koristio kakvom znanstvenom metodom. Jedan od stožernih izvora u pripremi knjige Neka bude Orijent bila mi je prva klupska monografija, Izidora Matovinovića i Veljka Poduja Orijent 1919-1969, Pola stoljeća Orijenta (Tipograf, 1970.). Dvojica doajena jasno su uspostavili kontinuitet egzistiranja prijeratnoga i poslijeratnoga Orijenta, a ja nisam našao razloge da se ne složim s tom tezom.
