U uvertiri dvomeča između Dinama i Rijeke koji će odlučiti pobjednika Hrvatskog nogometnog kupa valja se prisjetiti onoga istih protivnika otprije dvadeset sezona. I tada su igrala dva ista kluba, jedina je razlika u imenu zagrebačkih Modrih koje je u međuvremenu vraćeno u Dinamo. Zagrepčani su 1994. godine podignuli Rabuzinovo Sunce, a u momčadi Rijeke u prvoj je utakmici na Maksimiru igrao Leandar Kelentrić. Tada najmlađi čovjek na terenu, dva je mjeseca uoči finala napunio devetnaest godina. Sjeća se Kelentrić situacije u kojoj mu Srećko Juričić, današnji sportski direktor a tadašnji trener Riječana prilazi i kaže da će istrčati na Maksimiru.
Prva utakmica finala Kupa 93/94
Croatia - Rijeka 2:0
Stadion u Maksimiru. Gledatelja 15.000
Sudac: Veljko Matković (RIjeka)
Strijelci: 1:0 Turković (12) 2:0 Cvitanović (48)
Žuti kartoni: Mamić, Ladić, Cvitanović (Croatia) Kelentrić, Šašivarević (Rijeka)
Crveni karton: Horvat (Rijeka)
CROATIA: Ladić, Turković, Lesjak, Himić, Mamić (60 Jeličić), Ištvanić, Halilović, Gašpar, Vlaović (78 Adžić), Škrinjar, Cvitanović
RIJEKA: Žganjer, Kurtović, Kelentrić, Horvat, Belaić, Brajković, Raković (49 Rubčić), Mladenović, Živković, Šašivarević, Knežević (46 Scoria)
- Rekao mi je: "Mali, pripremi se, večeras igraš." Znao sam da Rubčić nije sto posto spreman, ali sam bio šokiran kada mi je rekao da ću istrčati na mojoj omiljenoj poziciji. Igrali smo u 4-4-2 formaciji, ja sam bio desni bek. Izmjenjivali smo se mi, četvorka odostraga u čuvanju njihovih napadača - tada vrlo opasnog Cvitanovića i Turkovića. Za mene, mladog igrača koji je tek izašao iz juniorskog pogona Rijeke bilo je to predivno iskustvo, igrati pred predsjednikom dražve na tribini, šteta je što im na Maksimiru nismo mogli parirati, iako je moglo i drugačije završiti, priča Kelentrić.
Pri tome je Kelentrić mislio na sporan trenutak iz 43. minute. Upravo je on po svojoj desnoj strani prelazio u fazu napada, a Igor Cvitanović srušio ga je s leđa u namjeri da osujeti potencijalno dobru napadačku akciju Bijelih. Kelentrić je ostao ležati, a tada je prišao Alen Horvat i odgurnuo Cvitanovića koji je uzvratio šamarom, no riječki sudac Matković isključio je veznjaka bijelih dok je Cvitanović prošao tek sa žutim kartonom.
- Trebao je to biti ili crveni za obojicu, ili samo za Cvitanovića, nije se smjelo dogoditi samo Horvatovo isključenje, koje je bilo potpuno nezasluženo. To je možda i okrenulo susret protiv nas, bili smo cijelo drugo poluvrijeme s desetoricom na terenu.
U polufinalu te iste sezone Rijeka je eliminirala tada moćni Hajduk. Igrali su tada Splićani četvrtfinale Lige prvaka, ali to Riječanima kao da ništa nije značilo. Nakon 0:0 na Kantridi, bilo je 3:3 na Poljudu, pa su izabranici Srećka Juričića prošli zahvaljujući pogotku u gostima. Tada su Riječani prošli unatoč gubitku 2:1 na poluvremenu. Zabili su dva brza pogotka u nastavku, jednoga primili, u zadnjih pola sata se junački obranili i prošli u finale. Bilo je tako u mnogim derbijima i susretima s dva najjača hrvatska kluba, sjeća se Kelentrić.
Mladenović kao uzor
- Teško je usporediti današnje igrače jedne i druge momčadi u odnosu na ondašnje. Tada smo mi mlađi igrači u starijima vidjeli mnoštvo autoriteta. Kada sam postao prvotimac Rijeke tek sam shvatio kako je to biti u postavi s Mladenovićem, Rubčićem, Elvisom Brajkovićem, Romićem, Žganjerom, Šarićem. Svi su oni napravili velike karijere, a počeli su u Rijeci i tu ostavili dublji trag. Danas bih volio vidjeti više domaćih igrača u prvoj postavi Rijeke, kaže Kelentrić.
- Mi smo te godine Hajduka u prvenstvu svladali i na Poljudu i na Kantridi, uz prolazak u finale Kupa. Sjećam se da smo u autobusu za Zagreb gledali snimak finala Lige prvaka između Milana i Barcelone, a tadašnja igra Rossonera nama je bila ideal. Znali smo da je naš način igre u formaciji 4-4-2 s rombom u sredini gdje je Mladenović bio polušpica i dodavao se naprijed bio odličan te smo te sezone bili iznimno uspješni. Srećko je htio da igramo kao Milan.
U Rijeci je Kelentrić, kako sam kaže, proveo svu svoju mladost. Ušao je u klub 1984. godine, prošao čitav omladinski pogon te prije potpisa profesionalnog četverogodišnjeg ugovora uzeo dvije Kvarnerske rivijere s kasnije trofejnom generacijom. Tada se, kao mlad igrač moglo biti na dvojnoj registraciji, pa je tako riječki desni bek bio na kaljenjima u Kraljevici, Halubjanu i Lučkom radniku, prije potpisa ugovora u osamnaestoj godini. Nakon sezone i pol, ponovno je bio dvojno registriran za Rijeku i tadašnjeg istarskog drugoligaša Buje. Nakon sezone u Pomorcu i odlaska u vojsku vratio se u mali gradić zapadne Istre, potom je igrao u Orijentu gdje je ozljeda u dvadeset i petoj godini života stala karijeri na kraj. Sjeća se Kelentrić i te nezgode, dogodilo se to u drugoligaškom duelu Orijenta i Segeste, kada je vrata momčadi iz Siska branio pokojni Ivan Turina.
- Bio je korner s desne strane, tada me trener Rodion Gačanin valjda prvi puta u životu poslao u peterac, kako bih bio na vrataru. Lopta je došla na desetak metara, Alen Jurić je pucao glavom, a meni je pokojni Turina u padu pao na nogu. Možda sve to i ne bi bilo strašno da sam odmah izašao iz igre, ali u prvom trenutku nije bilo bolova. Tek pred kraj te utakmice pri jednom doskoku pukli su križni ligamenti. Prije godinu i pol dana bio sam na operaciji, ugradili su mi 'dvostruki tunel' i sve je prošlo dobro.
Kelentrića je životni put odnio dalje od toga sporta po završetku karijere, kao i dobar dio generacije koja je 1994. godine došla nadomak osvajanja Kupa. Danas je poslovođa na Benzinskoj postaji Petrola, na odmorištu Zamet u sklopu Riječke obilaznice.
- Ja sam se, eto igrom slučaja našao tamo, Scoria, Horvat i Živković su treneri u Slaven Belupu, Pomorcu i Halubjanu, Žganjer je također u trenerskom poslu, ne znam gdje su i što rade Šašivarević i Kurtović, a nažalost Mladen Romić i Dudo Pavličić više nisu s nama.
Autor prvih web-stranica Rijeke i Orijenta
Leandar Kelentrić uvijek je uz nogomet imao i druge afinitete. Kako sam kaže, informatika i IT mu je velika ljubav, pa je tako svojedobno bio pokretač prvih službenih web-stranica Rijeke i Orijenta. Bilo je to 1998. godine, kada je na internetu rijetko tko bio. Već je tada Kelentrić dizajnirao prve web-solucije koje su kasnije nadograđivane do današnjih modela.
Krenuo bi kaže, vrlo rado i on za svojim trenerskim kolegama. Sanirana je ozljeda križnih ligamenata, a to je prvi preduvjet za ostvarivanje trenerskog posla. No, za sve u životu ima vremena, a čitatelji SportComa mogu pratiti njegov rad, budući da kao suradnik radi uglavnom vaterpolska i plivačka zbivanja.
- Pratim zbivanja na bazenu budući da tamo pliva moja kći Lucija. Općenito me zanima sport, a u budućnosti se vidim u nogometu. Jasno je da navijam za Rijeku i Primorje, iako na stadionu nisam bio duže vrijeme. Nogometaše Rijeke uglavnom pratim putem televizije, a rado bih se uvijek odazvao bilo kojem pozivu s Portića 3. Rijeka je bila i zauvijek će ostati moj klub, kaže Kelentrić.
