Završnica natjecanja u play-offu Lige prvaka zanimljiva je sa stanovišta sportske politike HNK-a Rijeka.
Na početku ove sezone sportska politika Rijeke pod posebnim je povećalom budući da su ovog ljeta dovedeni igrači s respektabilnim životopisima, koji se individualnom kvalitetom na terenu nisu nametnuli kao potencijalna pojačanja.
Selekcija igrača na tržištu uvijek ovisi o procjeni što znači da su pogreške neminovne, posebice kada se treba odrediti potencijal mlađih igrača.
Budući da Rijeka sportsku politiku bazira na dovođenju igrača koji na Rujevici traže reafirmaciju, procjena mogućnosti igrača još više dolazi do izražaja.
Evo dva svježa primjera iz Lige prvaka.
Martin Baturina postao je početkom sezone najveće otkriće HNL-a, mladi napadač Dinama postao je standardni igrač momčadi koja je ostvarila plasman u skupinu Lige prvaka.
Mladi Baturina ima iznimne razvojne mogućnosti, u samo nekoliko utakmica dosegnuo je razinu jednog od stožernih igrača Dinama što znači da individualnom kvalitetom čini razliku.
Drugačije u Dinamu ne bi mogao igrati sa samo 19 godina, njegova cijena na tržištu u samo nekoliko mjeseci uvećala se barem triput u odnosu trenutačnu procjenu transfermarkta (3 mil. eura).
S obzirom na to kako je Martin počeo igrati, do kraja natjecanja po skupinama Lige prvaka njegova će cijena sigurno još više porasti.
Njegov stariji brat Roko Baturina (22) igrao je za Dinamo II, nema bogomdani potencijal mlađega brata, pa ga je Dinamo za 700.000 eura prodao Ferencvarosu.
Riječ je o klasičnom napadaču koji ove sezone igra za Maribor kao posuđeni igrač Ferencvarosa, tržišna vrijednost trenutno mu se kreće oko 500.000 eura.
Nekadašnji igrač Hajduka Mate Baturina prije pet godina obojicu sinova odveo je u Dinamo.
Prije toga Mate je pregovarao s Rijekom, koja nije željela platiti oko 200.000 eura za dvojicu mladih igrača RNK-a Split, takva je bila procjena!
U kontekstu današnjih kadrovskih poteza na Rujevici još je zanimljivi drugi primjer iz Lige prvaka.
Josip Drmić (Dinamo) i Antonio Čolak (G. Rangers) odlučujućim pogocima u play-offu odveli su svoje momčadi u skupine Lige prvaka.
Obojica klasičnih gol-igrača došli su svojedobno u Rijeku da bi se reafirmirali nakon što su im karijere zapele u bundesligašu (Hoffenheim) i premijerligašu (Norwich).
Ako je Čolak došao (siječanj 2018.) u razdoblju tijekom kojega se na Rujevici trošila ostavština Gabriela Volpija, Drmić je došao (veljača 2021.) u razdoblju kada je novi vlasnik Damir Mišković stablizirao klupski budžet na iznosu od 10 do 12 mil. eura.
Čolak je na kraju posudbe s pravom otkupa ugovora ukupno stajao oko 2 mil. eura, PAOK-u je prodan za 3 mil. eura.
U Drmićevu slučaju, Rijeka je podmirila troškove jednoipolgodišnje posudbe, Drmić je u Dinamo ovog ljeta otišao kao slobodan igrač.
Ovdje treba naglasiti da se klubu platežne moći poput Rijeke igrač poput Drmića događa jednom u dvadesetak godina, Mišković sam sebi treba isplatiti pozamašni bonus zbog toga što je doveo takvog igrača.
Rijeka ništa nije zaradila od njegova transfera u Dinamo, ali je Drmić prošle sezone toliko dignuo vrijednost cijele momčadi da se Rijeka u jednom razdoblju borila za titulu prvaka.
Zašto ove sezone Rijeka dovodi napadače (Djouahra, Kastrati...), koji u karijerama zajedno nisu postignuli pogodaka kao Drmić prošle sezone ako je budžet Rijeke ostao otprilike isti?