Nije za uvod u priču o nastajanju srebra na Costabelli, ali se mora spomenuti. Od osamostaljenja Republike Hrvatske niti jedan riječki kolektiv iz reda momčadskih olimpijskih sportova prve kategorije nije bio ovako blizu naslova državnog prvaka. Pokušavali su to mnogi klubovi, ali nikome to nije polazilo za rukom. Grad kojem gravitira područje od tri do četiri stotine tisuća stanovnika, u novonastaloj Hrvatskoj nije dao prvaka u momčadskom sportu.
Od početka devedesetih na ovamo, naslovom državnih prvakinja mogu se pohvaliti samo odbojkašice Rijeke, dok su iz sportova prvog olimpijskog ranga to pokušavali u rukometu i košarci, a nogometaši Rijeke najbliži su tituli prvaka bili 1999. godine. Rukometaši i rukometašice Zameta u devedesetim su godinama bili treći, ali do prvog mjesta nikako nisu mogli preko Badel Zagreba i Metkovića, odnosno Podravke i Lokomotive. Košarkaši nikad dovoljno jaki, dok su vaterpolisti mnogima gledali u leđa.
Izabacivanjem Juga u polufinalnoj seriji vaterpolskog Prvenstva Hrvatske momčad zagrebačke Mladosti učinila je riječkim vaterpolistima medvjeđu uslugu i stavila vaterpolistima Primorja jednu ruku na trofej, koji sanja još od 1938. godine. Mnogo se puta spominje ta godina u svibnju, u posljednje tri sezone koliko Primorjaši igraju finalnu seriju državnog prvenstva. Sva je tri puta (2011, 2012, 2013) prejak bio upravo Jug, a trofej je tako redovno odlazio za Dubrovnik. Ne podcjenjujući Mladostaše, finaliste LEN-ova Eurokupa i momčad koja će za dvije-tri sezone, ostane li na okupu, doživjeti svoj zenit, sve osim pobjede Primorja od 3-0 bilo bi ravno prvorazrednoj senzaciji. Pogotovo ako se još k tome uzme u obzir da će prvu i treću utakmicu te dvije momčadi odigrati u Rijeci.
U minulih sedamdeset i šest godina, koliko Rijeka čeka trofej vaterpolskih vladara države, središta moći u tome sportu selila su se ciklički podjednako. Jug je godinama osvajao naslove prvaka, a kada se vaterpolska Europa udružila počela je jačati Mladost kao i splitski klubovi. Naslove prvaka kroz devedesete godine mahom je uzimao zagrebački sastav uz jedan trofej Splitske banke, današnjeg POŠK-a za kojeg je tada igrao i Samir Barać. Nakon Zagreba, Dubrovnika i Splita red je konačno došao i na Rijeku, grad koji je kroz sva minula desetljeća davao vrhunske vaterpoliste.
Sredinom svibnja sportskoj Rijeci mogao bi se dogoditi trofej pobjednika vaterpolskog prvenstva Hrvatske nakon sedamdset i šest godina. U Rijeci se događa lijepo sportsko proljeće!
