U životu moraš imati malo sreće!
Stjecajem okolnosti novinarstvo sam počeo učiti od Miše Cvijanovića, koji se početkom devedesetih privremeno zatekao na radnom mjestu u sportskoj redakciji Novog lista.
Moj prvi urednik bio je Orlando Rivetti, ali više sam učio od Miše u kojega je predanost novinarstvu počivala na strogim pravilima struke.
Podjednako je strastveno pisao i prenosio znanje koje je postalo način života.
Mišo je novinarski živio amarcord, ali nikada nije bio felinijevski bestidan.
U Miše se nije moglo dogoditi da ne zarezuje svaki zarez u rečenici.
Njegova osebujna nostalgična sjećanja u arhivi Novog lista za sva vremena ostaju omiljeno štivo svima koji se vole prisjećati.
Mišo je iznenada otišao u 73. godini, a nama preostaje da se sjećamo.
Sport je strastveno volio kao i novinarstvo, ali nikada kasnije više nije radio u sportskoj redakciji.
U teškim trenucima za njegove Gordanu, Nemanju i Marka, prvo sam se sjetio da sam imao sreću što sam poznavao Mišu Cvijanovića!
