Bilo je u dosadašnjim sazivima Hrvatskog sabora sportaša, bilo je i aktivnih vrhunskih sportaša (Sandra Perković) ili bivših vrhunskih sportaša i trenera (Luciano Sušanj, Perica Bukić, Damir Škaro, Franjo Arapović, Danira Nakić Bilić, Lino Červar), bilo je aktivnih sportaša iz neolimpijskih sportova (Biserka Perman, Mirko Cro Cop Filipović), ali nije bilo zastupnika koji se aktivno natječu u nekom od dvoranskih sportova.
Marin Miletić, saborski zastupnik Mosta, po tom je pitanju apsolutno broj jedan.
Miletić je kapetan seniorske momčadi Košarkaškog kluba Kastav, koji minulog vikenda nije zaigrao u A-2 ligi samo zato što je istarski stožer donio preporuku da klubovi iz istarske županije ne moraju igrati svoje utakmice izvan Istarske županije.
Što će Marin Miletić donijeti Kastvu kada ove sezone bude zaigrao?
- Ja se nisam promijenio i neću se mijenjati u dimenziji da želim biti pristupačan i otvoren svakome. Često mi to govore ljudi na ulici kad idem na utakmice Rijeke, kao još malo si uz nas pa kad postaneš gradonačelnik ideš u ložu, ali ja kažem - nikad. Bez patetike, demagogije, ja sam jedan od Riječana i mjesto mi je na tribini. Tako i kada igram za Kastav. Ja sam sportaš, dokle god mogu fizički i mentalno na svim treninzima biti na 100 posto, sve dok budem mogao pratiti ritam dvadestogodišnjaka, ja ću igrati košarku. Dvadeset i pet godina živim sportski, treniram svaki dan, tijelo me nagradilo, ne osjećam 41 na leđima.
Mala digresija, ne zvuči li ono oko gradonačelnika kao čisti populizam, identičan onome što je radila Kolinda Grabar Kitarović?
- To je populizam kada netko to radi u vrijeme nekih izbora, kampanja, kada se želi nekome svidjeti, ali to nije populizam kada netko živi svoj život načinom na koji inače živi posljednjih 25 godina. Ako pričamo o NK Rijeci, 25 godina idem na Armadinu tribinu, a sada sam uzeo pretplatu na istočnu tribinu da mi netko ne bi rekao da nešto želim s Armadom. Dakle, na tribini sam punih 25 godina.
Nije li gradonačelniku ipak primjerenije mjesto u loži?
- Gradonačelniku je mjesto među ljudima.
I u loži su ljudi, a Grad Rijeka je i suvlasnik NK Rijeke?
- Doći ću pozdraviti ljude i vratiti se natrag na istočnu tribinu.
Govorite kao da ste postali gradonačelnik?
- Ja sam optimist i vjerujem da će ljudi shvatiti koliko sam ozbiljno ušao u ovu utakmicu, kada shvate kakav tim ljudi imam oko sebe, tada će svima biti jasno. Energija, otvorenost i stručnost tima - moj forte.
Vratimo se na A-2 ligu Zapad. Mislite da Kastav neće imati benefite jer u svojim redovima ima saborskog zastupnika?
- Mislim da neće. Ne znam jesam li najstariji igrač u ligi, vjerojatno nisam, ali kao kapetan kluba uvijek sam imao korektan odnos sa svima. Ako mislite na neke nedozvoljene benefite, Kastav ih sigurno neće imati, a što se tiče moje igre, klubu dajem ono što mogu. Veliku energiju, borbenost, predan sam na svakom treningu, a to pokušavam prenijeti i na svaku utakmicu.
U saborske klupe od prvog ste dana unijeli sportsku problematiku s najniže razine, odmah ste iznijeli neke probleme sporta, između ostalih i nedostupnost djeci školskih sportskih dvorana. Mislite li još uvijek da se školske sportske dvorane moraju otvoriti sportašima?
- Mislim da trenutačno imamo jednu malo drugačiju priču. Znamo da je svaki dan sve više i više ljudi zaraženo koronavirusom. Živimo u čudnom i zahtjevnom vremenu. Covid ne smijemo negirati. Dakle, korona je među nama, ja nisam epidemiolog, mogu samo čitati što stručnjaci govore i donositi svoje zaključke. Na određeni način me znanstvenici i zbunjuju. Naš poznati znanstvenik Radman tako je izjavio da smo prošle godine u ovo vrijeme „imali smo 1600 više preminulih nego ove godine i da se ne smijemo tako panično ponašati prema Covidu“. On je svjetski priznat znanstvenik. Imamo znanstvenike koji zazivaju lock-down. Moje je mišljenje da ćemo se morati naučiti živjeti s Covidom sve dok ne izume cjepivo ili dok ne prođe taj virus kroz cijelo društvo. U ovoj situaciji čini mi se da država nije ozbiljno razmišljala što će se događati nakon Covida. Imam tu i konretan primjer. Moja kćer je sportašica karatistica, ima 14 godina, karate je počela trenirati s tri godine. Zbog nemogućnosti treniranja njezin se klub ugasio, a moje se dijete „ohladilo“. Naravno, to je naša privatna stvar, ali takve djece ima na stotine. Deset tisuća mladih sportaša nije se moglo baviti sportom radi zatvaranja školskih dvorana, a gradske dvorane nemaju dovoljan broj termina da bi se toj djeci pronašla rezervna varijanta. Dakle, svjestan sam da se moramo ponašati odgovorno, ali ne možemo se zatvoriti u svoje kuće, sobe, ne izlaziti van i tako živjeti tjednima i mjesecima jer ćemo imati nesagledive posljedice po psihu i zdravlje. Mislim da država ne razmišlja o tome koji su sve efekti zatvaranja školskih dvorana, netreniranja. Nadalje, mi smo u vrhu pretilih nacija, sport služi u svrhu prevencije mnogih bolesti, sport je nezamjenjiv, a mi smo ga ugasili skoro pa i u doslovnom smislu.
Sportski uspjesi usprkos, a ne radi sustava!
- Neminovno je da će radi širenja Covida morati uvesti nove mjere i neminovno je da se sport zatvori, ali opet postavljam pitanje, što će biti s našom nacijom? Država mora imati viziju što nakon svega ovoga, s kojim će mjerama djecu iznova vratiti sportu. Moramo biti vrlo jasni. Od čitave Europske unije Hrvatska odvaja najmanje za sport. Po podacima Hrvatska za sport odvaja 0,2 posto što iznosi 13,3 eura po stanovniku. Mađarska izdvaja 150 eura po stanovniku, a bogate europske zemlje, s kojima se mi ne moramo uspoređivati, izdvajaju od 300 do 500 eura po stanovniku.
To znači da su svi uspjesi sportaša u našoj državi rezultat otkačenih, predanih ili ludih trenera i sportaša koji žrtvuju svoje vrijeme i svoj novac da bi uspjeli. Uspjesi sportaša u Hrvatskoj su usprkos sustavu, a ne radi sustava. Moja je želja bila u Saboru potaknuti širu raspravu i ja ću to napraviti.
Naći ću ljude iz drugih političkih opcija, mi smo jako malen narod, volimo se dijeliti i tu smo profesionalci, ulazimo u „rovove i pucamo jedni po drugima“, ali po pitanju sporta ne bi smjeli tako razmišljati. Mislim da bismo trebali mijenjati paradigmu politike, jer ima puno toga što nam je zajedničko, a konkretno sport bi to trebao biti. Zdravlje djece trebalo bi nam biti na prvom mjestu, pa ako nam je zdravlje djece na prvom mjestu ajmo razmišljati što napraviti da izgradimo sustav u kojem je sport dostupan svima, kaže Miletić.
Kako sport učiniti dostupan svima?
- Prvo bih jačao sustav školskih sportskih klubova koji ne postoji. Bio sam 16 godina u školi, vodio sam košarkaške ekipe i vidio sam što se događa. Školska natjecanja odrađuju se površno, na ofrlje, bez imalo ljubavi prema sportu pa vi na kraju uopće ne znate kakav je smisao takvog natjecanja. Kao klub zastunika Mosta u Saboru ćemo predložiti da se zaposle profesionalni kineziolozi, ima ih jako puno koji su završili fakultet i nemaju posla, država mora pronaći novac da te ljude zaposli i da ti ljudi na razini škola s djecom rade motoriku, razne sportove, da rade ono u čemu su oni stručni. Tu djecu treba gurati u klubove. Tu dolazimo opet do određenih teškoća, ne mogu grad, županija ili država biti krava muzara pa će onda novac preljevati nekome tko ima samo seniorski pogon. Klub koji nema omladinski pogon nema budućnosti.
Većina klubova ima omladinski pogon?
- Ako gledamo našu regiju mogli bismo reći da imaju, ali nemaju dobro posloženu.
Nije li to opet pitanje novca kojeg ti klubovi uglavnom nemaju?
- Mi trebamo graditi u sportu društvo kompeticija. Ajmo otvoreno, u Rijeci, ako pričamo o košarci, simbol košarkaške vizure grada je Kvarner. Onoliko koliko sam ja uspio ući u priču predsjednik je Dražen Padovan, čovjek se trudi koliko god može i mislim da ne može sam. Bio sam na kavi s jednim košarkaškim zaljubljenikom koji me pitao mogu li nabrojiti šest košarkaša Kvarnera. I nisam mogao. A ja sam košarkaš. Kvarner bi trebao doći u dimenziju da ima u rosteru osam, devet, deset, svojih Riječana, da ti ti igrači koji su došli iz pogona nose klub, a ti ćeš onda uzeti jednog ili dva pojačanja. U Kvarneru je glavni igrač Siniša Štemberger, koji je moj vršnjak.
Vrlo ste kontradiktorni. Siniša Štemberger je igrač iz ovog prstena, koji je svoje znanje i iskustvo stavio u svrhu podizanja kvalitete mladih igrača upravo poniklih u Kvarneru ili u ovom prstenu?
- Definitivno je to točno. Da me ne biste krivo shvatili Sinišu iznimno cijenim. Ajmo ovako. Kvarner je sada u poziciji da će se iduće dvije, tri sezone sigurno dizati. Želim im da uspiju. Iskusni veterani su potrebni za razvoj mladih, ali je ključ u viziji, identitetu i potrebnoj strategiji sporta s ulaganjem u naše mlade sportaše. Držim da ulaganje prvenstveno mora ići u dva smjera: u mlade sportaše i u trenerski kadar, Rijeka ima vrlo perspektivne trenere, njih se mora podržati. Tako će oni moći biti ti koji će s djecom živjeti dvadeset sati dnevno ako je to potrebno, koji će biti predani radu, koji će toj djeci čitavo vrijeme biti na raspolaganju.
Tko će to financirati?
Sport mora biti dostupan svima
- Nedopustivo je da se mnoga djeca u Hrvatskoj ne mogu baviti sportom jer im roditelji ne mogu platiti članarinu. Primjerice, imate dvoje djece koja treniraju nogomet i karate i za to njihovi roditelji mjesečno moraju izdvojiti 700, 800 kuna. Onda je tu i oprema, natjecanja, prijevoz. Troškovi dolaze i do 1500 kuna mjesečno. A mnoge obitelji žive samo od jedne plaće i žive na granici siromaštva. I ta se djeca ne mogu baviti sportom. Mi to moramo promijeniti. Nebitno je što će netko reći evo ga socijalizam, to me uopće ne zanima. Sport mora biti dostupan svima. I moramo imati profesionalce, ljude koji će raditi taj sport s djecom. Ne umanjujem ničije znanje, ali sustav mora imati glavu i rep, govori Miletić.
- Država i grad! Moraju!
Ali onda opet država i grad postaju krava muzara?
- Mi ne pričamo o dimenziji klubova kao takvih, mi pričamo o trenerima, o viziji i strategiji. Ako klubovi dođu na razinu neke ozbiljne priče onda će tu biti i sponzora. Baza svega su kvalitetni profesionalci, treneri koji mogu raditi u omladinskom pogonu, koji mogu na pravi način odgajati djecu da bi ti jednom imao kvalitetni seniorski pogon.
Hoće li biti sponzora? Primjerice, u budžetu NK Rijeke minimalan udio zauzima novac od sponzora. Ako Rijeka ne može privući sponzora, kako će ga privući neki manji klub ili neki nenogometni klub?
- Slažem se. Ljudi koji nose velike stvari trebali bi razmišljati na način da im je i društvo u kojem žive, uz svu njihovu sposobnost, znanje, zalaganje i trud, omogućilo da dođu do nekog društvenog statusa. Držim da bi država trebala poticati priču ulaganja u sport jer to je investicija. Ti investiraš da pomogneš razvoj sporta i da društvo bude zdravije. Svaka priča tu počinje. Mi ulažemo 0,2 posto kao država, zar je zaista nemoguće pronaći sredstva da samo malo podignemo ta ulaganja? A s druge strane, kada kod napravimo neki rezultat što rade ljudi na vlasti? Svi se fotografiraju, svi se njihovim uspjesima hvale, svi govore to su naši sportaši, naši najbolji promotori. A nitko ne pita što su ti isti političari napravili za njih, što je društvo napravilo za njih. Vjerujem da će jednom doći vrijeme kada će i u izvršnoj vlasti biti ljudi koji će više voljeti sport, a uopće pritom ne aludiram na Most, koji će osjećati sport, koji će razumjeti koje to benefite društvu donosi kada mi ulažemo u mlade.
Na načelnoj razini teško se je ne složiti s mnogim stvarima koje ste rekli, ali istupi na načelnoj razini ne donose boljitak sportu. Hrvatski sport treba vrlo jasne i precizne zakonske okvire kojima bi se sustavno riješilo pitanje financiranja sporta, a nakon toga i funkcioniranja sustava.
- Mi živimo u političkom okruženju u kojem ona opcija koja je na vlasti reže svaki prijedlog oporbe, o tome se ne razgovara, to ih ne zanima. Mi ćemo javnosti predložiti naša razmišljanja kamo bi trebao ići Zakon o sportu i kako treba biti usmjeren i koje su uopće vizije i strategije sporta. Sanjam Hrvatsku u kojoj će društvo razmišljati zrelije, razboritije, ako ti netko predloži nešto što bi moglo biti bolje, čega se ti nisi sjetio ili je nekad bilo bolje riješeno i ima smisla pa podrži to. Ponašamo se kao klinci u osnovnoj školi, čiji je tata jači. To nije dobro.
Nema nikakve vizije, nema strategije
- Ono što sam ja vidio nema nikakve vizije, nema strategije. Kada uđete malo u Hrvatski olimpijski odbor, ne zna čovjek bi li se smijao ili plakao. Imate desetak odbora, imate četrdesetak zaposlenih osobe i priču u kojoj se tijekom 2019. godine većina odbora niti jednom nije sastalo. To je nevjerojatno! Veliki novac tamo cirkulira, deseci milijuna kuna utučeni su u Sportsku televiziju, a to nitko ne kontrolira na ispravan način. To je jedan mali, ali vrlo jasan pokazatelj što se događa sa sportom. Ti ljudi bi po statutu trebali biti oni koji promiču sport, koji se zalažu za sport. A predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora nije imao niti jedan jedini istup vezan uz zabrane korištenja dvorana ili uz situaciju s Covidom. Sport moraju voditi ljudi koji su došli iz sporta, bili u sportu, bili su blizu sportu ili barem vole sport pa znaju zašto ima smisla pomoći sportašima i sportu, smatra Miletić.
Imamo toliko talenata u sportu, a sustav je bačen na leđa pojedinaca. Sustav mora biti posložen na način da omogući razvoj sportaša i sporta. Ne pričam o vrhunskom sportu, mi moramo razmišljati o zdravlju ljudi. Neka ti sustav omogući da dijete može besplatno skijati na Risnjaku, da može besplatno trenirati u klubovima... Mi imamo sustav u kojem naglo počnemo gurati one pojedince koji iskoče i brzo zaboravimo na sve one druge u tom sustavu jer nam kao ne trebaju. Ma trebaju ti svi, čovjek je jedinka ovog društva, ne smijemo zaboraviti na dijete koje se želi baviti sportom, jer mu njegovi roditelji to ne mogu priuštiti. E, to moramo promijeniti.
Za kraj, želite li prokomentirati odluku Rijeka sporta kojom se svim korisnicima sportskih objekata pod njihovom ingerencijom, izuzev bazena na Kantridi, od ponedjeljka dopušta treniranje, ali zabranjuje ulazak u svlačionice?
- Meni osobno se ta odluka ne čini baš razborita budući da mnogi sportaši, primjerice košarkaši, imaju puno međusobnog kontakta tijekom treninga, a onda se tim istim sportašima ne dopušta presvući ili otuširati u svlačionici. Ne vidim tu baš puno logike, no kakve su sve odluke mjerodavni donosili, onda me sve ovo skupa ne čudi.
