Dvorana matuljske školske sportske dvorane Dr. A. Mohorovića bila je u nedjelju puna, prepuna. Više od 400 gledalaca, skoro cjelogodišnja posjeta Matulja na utakmicama.
A igrala se rukometna utakmica 2. HRL između Matulja 2001 i Dubrave u kojoj čak i rezultat nije bio važan. Igrao se rukomet, a nije bilo njega.... Trenera, osnivača kluba, Zvoneta - Zvonimira Lenžera.
Prerano i iznenada preminuo je prošli tjedan, simbolično upravo uoči utakmice Matulja i Trsata. U trenucima kada se već počeo pisati zapisnik...
Ljubitelji rukometa, minići, oni malo stariji, generacije rukometaša i rukometašica sa Viškova, Zameta, Opatije, Rijeke... Na tribinama veliki transparent - Hvala treneru.
Pjesma „Život leti kapetane, mladost biži...“, pjesma koja je skladana za košarkaškog Amadeusa Dražena Petrovića.
Milan Ratkajec se biranim riječima oprašta od čovjeka koji je mnogo učinio za svoju obitelj i za ogromnu rukometnu obitelj šire regije..
Zahvala čovjeku koji je usadio u djecu entuzijazam i želju za dokazivanjem. Velikan rukometa otišao je tiho, iznenada, ali nije napustio dvoranu.
Ostat će uvijek tu u srcima svojih rukometaša uz brojne pehare koje je klub osvojio.
Minuta šutnje, početni udarac izvode Zvonetova djeca, Chiara, Mateo i Hannah za koje će otići i sav prihod od prodanih ulaznica i majica s natpisom Hvala treneru.
Rezultat nitko i nije posebno pratio. U mislima i sa Zvonetom na početku i kraju velike utakmice. Nije bilo pobjednika (23:23).
Ali svi smo nedjelju poslije podne mnogo izgubili. Izgubili smo našeg Zvoneta.
Pa, hvala ti treneru...
