Marinko Lazzarich autor je monografija "Kantrida bijelih snova", "Neka bude Orijent" i "100 godina stadiona Kantrida".
Dok je dječački zaneseno nogomet učio igrati u školi nogometa HNK-a Rijeka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nije mogao ni pretpostaviti da će jednog dana kao izvanredni profesor Učiteljskog fakulteta u Rijeci pisati znanstvene radove s nogometnom tematikom.
Izv. prof. dr. sc. Marinko Lazzarich objavio je u svibnju 2023. godine znanstveni članak naslovljen "Aktualizacija povijesnoga nasljeđa i sportskih korijena Hrvatskoga nogometnog kluba Rijeka", u kojemu negira pravni kontinuitet klubova US Fiumana i HNK Rijeka, u zaključku je napisao sljedeće: 
Nogomet je urezan u povijest grada Rijeke jer je u povijesnim distorzijama nerijetko značio više od igre. Prijepor oko godine osnutka HNK Rijeka i njegova imena postavlja se kao formalno-pravno ali i ideološko pitanje, upućujući na još uvijek aktualnu raspravu oprečnih gledišta na prostoru granice. Otegotna je okolnost što su u brojnim migracijama zagubljeni relevantni dokumenti ostavši zauvijek nedostupni široj javnosti, čijom bi analizom bilo jednostavnije pratiti povijesni (dis)kontinuitet klupskoga razvoja u prostoru nekadašnjega kamenoloma.
Teza o istovjetnosti navedenih klubova prvenstveno nema dostatno pravno i formalno utemeljenje. US Fiumana i HNK Rijeka nemaju zajednički pravni kontinuitet.
Kroz povijest gradskoga nogometa moguće je, međutim, promatrati kontinuitet tradicije koju je Rijeka s vremenom izgubila.
Trajnost sportske tradicije i prakticiranja nogometne igre u prvoj polovini 20. stoljeća. Taj se kontinuitet ogleda u sportskom ugledu i ulozi Olimpije, Glorije, Fiumane i Kvarnera/Rijeke kao vodećih nogometnih klubova u gradu.
Na kraju valja naglasiti da nogomet kao socijalno „prizemna stvar“ itekako može postati izazovnom istraživačkom temom, stoga vjerujemo da će ova studija biti poticajna podloga za buduća komplementarna istraživanja povijesti sporta. Rijeka je grad s nizom partikularnih identiteta od kojih je jedan i sportski.
I u njemu se, između ostaloga, zrcali kozmopolitski karakter Luke različitosti, sredine koja se više ne može ukalupiti u shemu grada granice jer je spremna suočiti se sa svojim povijesnim nasljeđem i u domeni sporta.
Zbog lakšega pregleda obiman tekst objavljujemo u šest zanimljivih nastavaka bez fusnota, izvorni znanstveni članak možete pročitati OVDJE
Šesti dio: Inzistiranje na tezi da HNK Rijeka ima neporeciv kontinuitet s Fiumanom nema objektivnu osnovu
Pula je u međuraću također bila u sastavu Kraljevine Italije i pulski je nogomet imao sličan razvoj kao riječki.
Na nogometnim terenima odražavali su se etnički i ideološki sukobi između Puljana hrvatske i talijanske nacionalnosti.
U Sportskoj kronici dnevnika L’ Azione posebno je apostrofiran derbi i dolazak riječke Olimpije u Pulu na prvenstveni susret s Ederom 1921. godine.
Najuspješniji pulski klub u međuraću bio je Fascio Giovanile Giovanni Grion koji su osnovali članovi fašističke mladeži 1918. godine.
Završetkom rata Pula je potpala pod Savezničku vojnu upravu i sljedeće dvije godine vodit će se velika borba za Istru koja je tek trebala steći svoj državno-pravni status na Mirovnoj konferenciji.
Od 1945. godine niti jedna pulska ekipa nije sudjelovala na talijanskim nogometnim natjecanjima.
Otvoreno je pitanje odredišta ostavštine Griona i njegovih dugova, posebice prema Talijanskom nogometnom savezu (FIGC).
Klub je ugašen ostavši bez sljednika.
I Fiumana i Grion djelovali su u razdoblju Kraljevine Italije, ali je profašistička orijentacija pulskoga kluba bila izražena samim imenom, a članovi uprave Griona aktivno su sudjelovali u političkom životu grada.
Iako su u prvoj postavi Unione sportiva Operaia nastupala šestorica bivših igrača Griona, povjesničari pulskoga sporta ne vuku poveznice između dvaju klubova.
Poslijeratni pulski klubovi više nisu koristili Grionovo igralište Gambal, tako da se gubi lokacijska poveznica, za razliku od Kantride koja „povezuje“ Fiumanu i Kvarner, što naglašavaju zagovornici teorije o istovjetnosti
dvaju klubova.
Aktualizacija godine osnutka HNK Rijeka
Imajući u vidu navedene pojedinosti dvojbeno je može li se postaviti znak jednakosti između CS Olimpia, US Fiumana i HNK Rijeka.
Pregledom pisanih izvora pak postaje jasno da su suprotstavljeni politički narativi zaživjeli i u domeni sporta.
Valja nam postaviti pitanje parafrazirajući naslov knjige Davora Kovačića: je li riječki nogometni prvoligaš nastao u doba cara, kralj(ev)a ili maršala?
Je li taj prijepor produkt borbe za hrvatski ili talijanski identitet kluba s Kvarnera?
Članovi aktualne uprave kluba i neki kroničari zagovaraju tezu kako Rijeka (prije Kvarner) ima povijesni kontinuitet ne samo s Fiumanom već i s riječkom Olimpijom.
U talijanskoj se publicistici i tisku često navode „talijanski“ korijeni hrvatskoga kluba te naglašava izravna veza između Fiumane i Rijeke.
Tomasini u svojoj knjizi Unione Sportiva Fiumana 1926-1943, navodi kako su klubovi iz Istre, Pule i Rijeke „nestali s nogometne scene zbog izvansportskih razloga, odvajanjem velikog dijela Julijske
krajine od Domovine.
Fiumana je postala Rijeka i uključena je u Prvu ligu Jugoslavije (danas Hrvatske).
No, može se postaviti pitanje zašto s nogometne scene nisu „nestali“ Magazzini Generali i Cantieri Navali koji su nastavili natjecanje 1946./1947. godine u nogometnome prvenstvu Rijeke.
Objašnjenje da se radi o tvorničkim ekipama nije prihvatljivo jer je Magazzini Generali svojevremeno sudjelovao u prvenstvu Serie C, natječući se s „profesionalnim“ klubovima poput Trevisa, Pro Gorizie, Fiumane i Griona, dok se Cantieri Navali natjecao u I Divisione Venezia Giulia.
Stavovi kroničara nerijetko su obilježeni nacionalnom pripadnošću ili ideološkim svjetonazorom.
Valja naglasiti da talijanska historiografija najčešće ne uzima u obzir hrvatske izvore i literaturu jer dobar dio autora ne poznaje hrvatski jezik.
Postavlja se i pitanje znanstvene relevantnosti navedenih naslova.
S obzirom na složena politička i društvena zbivanja članci talijanskih autora i novinara (Tomasini, Vino, Cameda, Castellani i dr.) ne zasnivaju se na kompleksnijim istraživanjima.
Isto vrijedi i za novinarske i publicističke priloge Igora Kramarsicha, Ferruccia Burburana i Zlatka Moranjka koji ne primjenjuju uobičajene historiografske metode rada u interpretaciji složenih povijesnih procesa.
Pišući o klubovima i sportskim organizacijama ne primjenjuju određeni istraživački pristup, metodološke postupke i uobičajeni instrumentarij znanstveno-istraživačkoga rada, poput navođenja izvora i citiranosti relevantnih
autora.
Knjige Nogomet u Puli Antona Percana, El Balon Fiuman Luce Dibenedetta te Nogomet i politika u Jugoslaviji, Sport, nacionalizam i država Richarda Millsa sadrže obilje faktografske građe, stoga mogu poslužiti kao vrijedna izvorna građa.
Za razliku od voluminozne Dibenedettijeve knjige (750 str.) Tomasinijeva knjižica Unione Sportiva Fiumana 1926-1943 (67 str.) te Burburanova i Moranjkova Rijeka nogometa 1873-1948 nemaju urednike ni recenzente, a navedena literatura vrlo je oskudna (uglavnom dnevni tisak) ili je nema.
Osim toga, u zapisima ovih autora tendencija je snažno naglašena.
Predstavnici uprave HNK Rijeka smatraju da se Rijeka može poistovjetiti s uspješnim talijanskim klubom iz međuraća jer su momčadi igrale na istom stadionu, većina igrača nastupila je u novoosnovanom Kvarneru, a klubovi su zadržali navijače i dio članova uprave.
Prijepor valja razmotriti s državnopravnoga i sociološkoga aspekta.
U tom kontekstu treba poštivati formalnopravni okvir sportskoga prava i status sportskoga kluba.
Sportsku djelatnost sudjelovanja u sportskim natjecanjima i državnim prvenstvima (među pravnim subjektima) mogu obavljati samo registrirani klubovi u skladu s općim aktima pripadajućeg nacionalnog sportskog saveza.
Poznaje li pravna regulativa norme koje bi novonastalom društvu (FD Kvarner) omogućile atribuciju naslova i poziciju kluba koji je prestao djelovati na istom prostoru, ali u drugoj državi (CS Olimpia, US Fiumana)?
Je li se takva sukcesija dogodila u Rijeci 1946. godine?
CS Olimpia i US Fiumana bili su klubovi tadašnje predratne Rijeke (Fiume), a FD Kvarner klub iz sasvim drugačijega grada koji je uključivao i Sušak i okolna mjesta.
To je područje za razliku od Rijeke prije rata pripadalo Kraljevini Jugoslaviji.
Klubovi su bili registrirani kod državnih i nogometnih tijela.
Ne samo da je riječ o različitim državama, već i o dvama nogometnim savezima: Talijanskom nogometnom savezu (FIGC) i Jugoslavenskom fudbalskom savezu.
To je nacionalno konfrontiranje klubova – talijanskih (CS Olimpia, US Fiumana) i hrvatskoga (FD Kvarner / HNK Rijeka).
Ako su klubovi registrirani pri različitim nacionalnim nogometnim udruženjima, znači da su u različitom pravnom položaju.
Nadalje, pri rasvjetljavanju sljedništva važno je sljedeće pravilo: Pravo za obavljanje sportske djelatnosti ne može se prenijeti na drugoga jer su samo registrirani klubovi ovlašteni sudjelovati u sportskim natjecanjima.
U tom kontekstu pravni kontinuitet postoji samo u slučaju pravne uređenosti, tada je novi klub sljednik prethodnoga kluba.
Odlučujuća je činjenica da FD Kvarner / HNK Rijeka nije stekao imovinu US Fiumana preuzimajući klupske dugove, niti je ugovorom razriješio formalne stavke sukcesije.
Ako novi klub nema nikakve obveze prema starom klubu, tada ne može imati ni njegova prava.
HNK Rijeka, stoga ne može biti pravni sljednik US Fiumana.
Problem poistovjećivanja navedenih klubova valja sagledati i sa sociološkoga aspekta.
U poraću je politika obuhvatila sve pore društva. Stvaranjem nove federativne države sport je, doista, postao sredstvom integracije, pogotovo u prijepornim pograničnim područjima.
Politička nesigurnost gurala je nogomet u turbulentno stanje previranja kako su nogometni identiteti postajali još jedan način prisvajanja spornih teritorija.
U prijeporu oko godine postanka HNK Rijeka očituje se sukob između suprotstavljenih gledišta aktera koji nastoje socijalno polje nogometa oblikovati u skladu sa svojim percepcijama društvene stvarnosti.
Neuvažavanjem relevantnih povijesnih činjenica aktualno rukovodstvo kluba nastoji presložiti socijalno nogometno polje i usklađujući ga sa svojom vizijom i interpretacijom povijesti.
Međuratna riječka povijest nogometa zauzela je važnu ulogu u (re)aktualizaciji sportskih korijena kluba u smislu postavljanja osnova za „rebranding“ koji je dio javnosti podržao.
Ta (re)aktualizacija, međutim, nije utemeljena na objektivnim zbivanjima u prošlosti već na referencama prema prošlosti, što se može protumačiti potrebom za „izmišljanjem tradicije“ prema konceptu Erica Hobsbawma.
Zanemarivanje znanstveno utemeljenih činjenica i nepromišljeno forsiranje vlastitih odluka nisu značajke demokratskoga načina upravljanja sportskim društvom.
S pravnoga stajališta ne treba zanemariti ni činjenicu o višedesetljetnom egzistiranju Fiumane u Torinu koja se natjecala u talijanskom prvenstvu.
Klub je uredno registriran u FIGC-u pod imenom predratne Fiumane i ima zamrznut status.
U više navrata sportski djelatnici porijeklom iz naših krajeva pokušavali su ponovno pokrenuti sportsku aktivnost Fiumane.
To znači da klub hipotetski uvijek može (re)aktivirati svoju sportsku aktivnost, no upitno je može li se smatrati pravnim sljednikom predratnoga riječkog kluba.
Novoosnovani je Kvarner okupio igrače iz različitih gradskih klubova i iz drugih krajeva zemlje, od kojih su pojedinci prethodno nosili dres Fiumane.
U početnim godinama Kvarner je uglavnom odigravao utakmice na Partizanovom igralištu u ulici Cellini, a ne na Kantridi.
Tada je velik dio stanovništva talijanske nacionalnosti napustio grad pa ne možemo govoriti o nepromijenjenome navijačkome korpusu.
Sve su to pojedinosti o kojima se može raspravljati i različito ih se tumačiti, ali ono što je državnopravno nespojivo jest stavljanje triju sportskih društava pod zajednički nazivnik.
Fiskulturno društvo Kvarner službeno je utemeljeno osnivačkom skupštinom 29. lipnja 1946. godine što automatski označava početak i egzistiranje novoga pravnog subjekta.
Nadalje, klub je, osim novoga imena, ustrojio novu upravu i stručni stožer.
U odnosu na Olimpiju i Fiumanu novoosnovani je klub imao drugačija klupska obilježja i boju dresova.
Igrači Olimpije nosili su crno-bijele dresove, Fiumanine majice boje trule višnje krasila je bijela zvijezda, dok je Kvarnerov grb bio posve drugačiji, zaobljen, s primorskim motivom u sredini, a klupska boja bila je plavo-bijela. Među članovima uprave i stručnoga stožera Kvarnera, osim Nevia Malenseka (blagajnika), nije bilo bivših djelatnika US Fiumana.
S obzirom na navedene razloge smatramo kako inzistiranje na tezi da HNK Rijeka ima neporeciv kontinuitet s Fiumanom, a prije toga i s Olimpijom nema objektivnu osnovu.
