Marinko Lazzarich autor je monografija "Kantrida bijelih snova", "Neka bude Orijent" i "100 godina stadiona Kantrida".
Dok je dječački zaneseno nogomet učio igrati u školi nogometa HNK-a Rijeka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nije mogao ni pretpostaviti da će jednog dana kao izvanredni profesor Učiteljskog fakulteta u Rijeci pisati znanstvene radove s nogometnom tematikom.
Izv. prof. dr. sc. Marinko Lazzarich objavio je u svibnju 2023. godine znanstveni članak naslovljen "Aktualizacija povijesnoga nasljeđa i sportskih korijena Hrvatskoga nogometnog kluba Rijeka", u kojemu negira pravni kontinuitet klubova US Fiumana i HNK Rijeka, u zaključku je napisao sljedeće: 
Nogomet je urezan u povijest grada Rijeke jer je u povijesnim distorzijama nerijetko značio više od igre. Prijepor oko godine osnutka HNK Rijeka i njegova imena postavlja se kao formalno-pravno ali i ideološko pitanje, upućujući na još uvijek aktualnu raspravu oprečnih gledišta na prostoru granice. Otegotna je okolnost što su u brojnim migracijama zagubljeni relevantni dokumenti ostavši zauvijek nedostupni široj javnosti, čijom bi analizom bilo jednostavnije pratiti povijesni (dis)kontinuitet klupskoga razvoja u prostoru nekadašnjega kamenoloma.
Teza o istovjetnosti navedenih klubova prvenstveno nema dostatno pravno i formalno utemeljenje. US Fiumana i HNK Rijeka nemaju zajednički pravni kontinuitet.
Kroz povijest gradskoga nogometa moguće je, međutim, promatrati kontinuitet tradicije koju je Rijeka s vremenom izgubila.
Trajnost sportske tradicije i prakticiranja nogometne igre u prvoj polovini 20. stoljeća. Taj se kontinuitet ogleda u sportskom ugledu i ulozi Olimpije, Glorije, Fiumane i Kvarnera/Rijeke kao vodećih nogometnih klubova u gradu.
Na kraju valja naglasiti da nogomet kao socijalno „prizemna stvar“ itekako može postati izazovnom istraživačkom temom, stoga vjerujemo da će ova studija biti poticajna podloga za buduća komplementarna istraživanja povijesti sporta. Rijeka je grad s nizom partikularnih identiteta od kojih je jedan i sportski.
I u njemu se, između ostaloga, zrcali kozmopolitski karakter Luke različitosti, sredine koja se više ne može ukalupiti u shemu grada granice jer je spremna suočiti se sa svojim povijesnim nasljeđem i u domeni sporta.
Zbog lakšega pregleda obiman tekst objavljujemo u šest zanimljivih nastavaka bez fusnota, izvorni znanstveni članak možete pročitati OVDJE
Treći dio: Nogomet u Rijeci tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća
Početkom rata sportske aktivnosti na stadionu Littorio Borgomarina ipak nisu prestale.
Krovna nogometna organizacija FIFA donosila je odluke koje su pogodovale nedemokratskim režimima, potvrđujući politiziranost organiziranoga sporta.
U posljednjoj natjecateljskoj sezoni 1942./1943. Fiumana se natjecala u Seriji C.
U istom je rangu nastupao još jedan riječki klub – Magazzini Generali.
U konkurenciji 12 klubova Fiumana je zauzela treće, a Magazini Generali deseto mjesto.
Naziv Gradski liktorski stadion ostao je do pada Italije, 1943. godine.
Kako Gran Consiglio del Fascismo (Vrhovno fašističko vijeće) u srpnju 1943. više nije podržavalo Mussolinija, Talijanski olimpijski odbor preporučio je da se sportski klubovi oslobode političkih pokroviteljstava proklamirajući podržavanje preobrazbi postojećih kolektiva.
Nakon 8. rujna 1943. i kapitulacije Italije Rijeka se našla pod njemačkom vojnom i administrativnom kontrolom (koja je uspostavila Operativnu zonu Jadransko primorje).
Za vrijeme njemačke okupacije dolazi do velikoga vala iseljavanja talijanskoga stanovništva.
Budući da se više nisu mogla održavati službena natjecanja, aktivnost Fiumane potpuno je zamrla.
Gotovo čitava momčad nastavila je karijeru u vodećim talijanskim klubovima prve i druge lige, a Kantrida je postala poligon za vojnu mašineriju.
U gradu su odigravani susreti kombiniranih momčadi sa selekcijom njemačkoga garnizona.
Posljednji nogometni susret za vrijeme rata upriličen je 15. lipnja 1944. tijekom proslave sv. Vida, zaštitnika grada.
U prvim mjesecima 1945. god. uslijedilo je učestalo bombardiranje grada, a od razaranja nije bio pošteđen ni stadion pod stijenama.
Grad su početkom svibnja 1945. godine zauzele jugoslavenske trupe.
Završetkom rata uslijedila je diplomatska borba oko ključnoga međunarodnoga pitanja teritorijalnoga razgraničenja između dviju država.
U gradu dolazi do promjene vlasti, najprije pod vojnom upravom novonastale Demokratske Federativne Jugoslavije, a zatim priključenjem Rijeke NR Hrvatskoj u sastavu Federativne Narodne Republike Jugoslavije 1947. godine.
Sa svojim oslobodilačkim pokretom Jugoslavija je bila na strani pobjednika te je odlučivala o političkim i teritorijalnim promjenama u novoj državi, pa tako i na riječkom području.
U Parizu je 10. veljače 1947. potpisan Mirovni sporazum čime je bivša Zona A postala „tampon zona“ između Italije i Jugoslavije (koja je bila podijeljena na dvije zone između angloameričkih snaga i jugoslavenskih snaga, postavši tako Slobodnim Teritorijem Trsta), dok je bivša Zona B državnopravno pripala Jugoslaviji.
Odlukom Pariške konferencije dotadašnja Rijeka pripala je FNR Jugoslaviji, a time njezinoj federalnoj jedinici Narodnoj Republici Hrvatskoj.
Zakonom o administrativno-teritorijalnoj podjeli donesenim 28. veljače 1948. Sušak i Rijeka postaju jedinstven grad pod imenom Rijeka.
Simboličan čin ujedinjenja bio je obilježen i sportskom manifestacijom, nogometnim susretom između Komande garnizona Rijeka i Komande garnizona grada Sušaka na igralištu u ulici Cellini.
Razdoblje FNR Jugoslavije i osnivanje Fiskulturnoga društva Kvarner / SCF Quarnero /podnaslov
Pripajanje Rijeke Jugoslaviji odrazilo se i u sportu jer je situacija u gradu bila prilično nestabilna.
Nakon što se život postupno počeo normalizirati počela su se održavati razna službena natjecanja na gradskoj, regionalnoj, republičkoj i državnoj razini, na kojima će sudjelovati klubovi iz Rijeke i Sušaka.
Kao što se nakon ratnih razaranja obnavljaju riječka luka, brodogradilište i gradske četvrti, obnavlja se i stadion uz more.
Reorganizacija nogometa najprije je započela aktivnošću tvorničkih momčadi.
U novoj državi sport postaje sredstvo za širenje ideja federalne Jugoslavije.
Uspostavom komunističke vlasti politika se izravno upliće u sport, stoga je i nogomet eksplicitno korišten u izgradnji nove države.
Vlast je nastojala stvoriti snažnu integrativnu snagu s klubovima iz priključenih gradova Rijeke, Pule, Zadra i spornoga Trsta.
Svi prijeratni nazivi sportskih organizacija bili su promijenjeni.
Pokušava se „dirigirati“ upravljanje sportskim društvima i funkcijom nogometa, stoga se zabranjuje rad tzv. buržujskih klubova koji su surađivali s okupatorom za vrijeme rata.
Mnogi vodeći međuratni klubovi, poput BSK-a, Jugoslavije (Beograd), Građanskog, Concordije, HAŠK-a (Zagreb), SAŠK-a (Sarajevo) nisu mogli dobiti oprost pa su raspušteni.
Istovremeno se potiče pokretanje novih nogometnih klubova koji su imali jasnu ulogu u novom društvu, poput beogradskog Partizana, zagrebačkog Dinama ili skopljanske Pobede.
Nasilno brisanje prošlosti bilo je tek jedan od aspekata nastojanja Partije da ponovno stvori nogomet po vlastitoj slici.
Slične su se situacije događale i u Rijeci.
Sušačka Victoria morala je promijeniti ime dok Orijent nije obnovljen odmah poslije rata.
Na Sušaku je 21. rujna 1945. osnovano Fiskulturno društvo Jedinstvo.
Ipak, neki su klubovi, poput Magazzini Generalija, nastavili svoju sportsku djelatnost.
U Rijeci je organiziran Kup „Giovanni Maras“ na kojem su klubovi razigravali za primat najbolje nogometne ekipe u Rijeci.
Turnir je nazvan po nekadašnjem kapetanu Fiumane i klupskom rekorderu po broju nastupa Giovanniju Marasu koji je kao partizan 1943. godine poginuo u borbi s njemačkim okupatorom na Risnjaku.
Bilo je to neslužbeno prvenstvo grada, a trajalo je od 18. studenog 1945. do 4. travnja 1946. godine.
U prvenstvu se natjecalo devet ekipa, mahom tvorničkih klubova: ASPM, Cantieri Navali, Dinamo, Lignum, Magazzini Generali, Metallurgica, Portuale, ROMSA i Torpedo.
Natjecanje je okupilo ponajbolje riječke igrače te izazvalo priličan interes i u Rijeci i na Sušaku.
Prvo mjesto osvojila je ekipa Magazzini Generali ispred Lignuma i momčadi Cantieri Navali.
