Nogometaši Grobničana drugi dio sezone otvorili su remijem na gostovanju kod Jadrana u Pločama.
Za momčad trenera Predraga Stilinovića obećavajući je to nastavak sezone, Jadran LP jedna je od najboljih momčadi u ligi, trenutačno na petom mjestu i sa samo četiri boda zaostatka za liderima, Radnikom iz Križevaca i Opatijom.
Netaknutoj mreži kumovao je i Dino Curać, pouzdani vratar Grobničana već neko vrijeme svojim igrama plijeni pažnju.
- Sigurno da su nogometaši Jadrana LP bili favoriti u toj utakmici, kvalitetna su momčad, dokazuju to već dvije sezone za redom jer su u ligaškom vrhu. Bili smo spremni na to da će biti teško i bilo je tako. Teren je bio odličan, ali je kiša padala pa je mjestimično bilo vode. Da nije padala kiša gledateljima bi sigurno utakmica bila zanimljivija, ali je i ovako bilo zanimljivo. Čvrsta utakmica s obje strane, odigrali smo organizirano, za mladu ekipu, a mi to jesmo, odigrali smo zrelo. Čak je i mene u jednom trenutku iznenadilo koliko smo zrelo odigrali. No, za to treniramo i za to smo se spremali, započet će Dino Curać.
Dino je 23-godišnjak je iz Dražica, baš pravi izdanak grobničkih nogometnih škola budući da je karijeru započeo u Rječini, a nastavio u Grobničanu, u kojemu je prvi put seniorski nogomet zaigrao na trećeligaškim travnjacima.
Definitivnu potvrdu kvalitete stekao je prošle sezone u stresnom premijernom drugoligaškom izdanju, ova sezona za Dinu i njegove suigrače ipak nije tako stresna.
- Držimo osmo mjesto pa izgleda da nije tako stresno, ali da nam se dogode dvije utakmice bez pravog rezultata odmah ćemo biti u problemu i može biti svašta. No, sve u svemu, sigurno je situacija bolja nego prošle sezone. Nama, a mislim tu na nas mlade dečke, to puno znači, možemo ipak biti puno opušteniji. Onako se svaku utakmicu boriš za goli život, stalno igraš u nekom grču. Kada imaš nekog prostora radiš i neke stvari koje ne bi radio, a iz toga dolazi i sva ljepota nogometa. Za nas je to puno bolje, a bolje je i za čitavu momčad.
Ovoga vikenda predstoji utakmica protiv Krka, Dino je ostao dužnik iz prve utakmice ove sezone, one odigrane na Kantridi.
- Ne bih rekao da sam ja njima ostao dužan, oni su dužni meni jer sam im darovao gol (ha, ha, ha). Mislim da je sada došlo vrijeme da im to naplatimo. Ušao sam napraviti lažnjak i pobjegla mi je lopta, a Matulja je dotrčao i gurnuo loptu u gol od stative. Nije mogla izaći, morala je od stative ući. No, svi griješimo, ali golmani su zadnji stup momčadi i takve si greške ne smiju dopuštati. Nakon toga više ne riskiram, tada shvatiš da nisi sam u momčadi, da je tu još deset igrača na terenu i deset igrača koji sjede na klupi. No, svaka škola košta. Naš trener kaže da pametni uče na tuđim greškama, a glupani na svojim, ja sam naučio na svojoj (ha, ha, ha).
Za razliku od dvoboja u Pločama Dino Curać i suigrači ovog će se puta nositi s ulogom favorita, na Mavrincima niti jedna momčad ove sezone još nije slavila, to ipak nešto govori.
- Ta prednost domaćeg terena nam najviše znači, na domaćem terenu još uvijek smo neporažena momčad. Gledatelji su uvijek tu da nas podrže, oni su također zaslužni što na našem stadionu imamo tu sigurnost u igri. Da, moglo bi se reći da smo blagi favoriti, ali to se uvijek može okrenuti. Dakle, treba ući sa sto posto u utakmicu, kao i svaku drugu naravno, spremni jesmo, sada ćemo vidjeti kako će nas za utakmicu pripremiti trener preko tjedna i pokušat ćemo dati sve od sebe da to ispadne najbolje, dodaje Dino.
Kada su njegove igre u pitanju ovaj rječiti mladić ne krije zadovoljstvo, ali…
- Mislim da sam se nametnuo svojim radom i najviše mogu na to biti ponosan. Mogu se zahvaliti svim ljudima što su bili uz mene sve ove godine, moram priznati da nisam očekivao da ću biti tu gdje sam danas. No, radio sam to zato što to volim, sve ostalo je došlo kao nagrada. Puno je tu rada, oba se trenera trude oko svih nas, trener Berković se trudi oko mene i mojih dvaju kolega, ali svejedno neću reći da sam sto posto zadovoljan jer uvijek mogu i trebam bolje. No, dok momčad napreduje i dok smo u ligi u kojoj jesmo, dok je dobra atmosfera unutar momčadi, ne mogu biti nezadovoljan.
Obitelj Curać sportska je obitelj, na stranu sve Dinove bravurozne obrane i dobre reakcije, ali u njihovom je domu odbojka ipak sport broj jedan, zahvaljujući mami Ameli, nekadašnjoj odbojkaškoj reprezentativki i ženi najzaslužnijoj da u Dražicama još uvijek postoji Odbojkaški klub Rječina, ali i sestri Doris, koja danas također nosi dres Rječine, a prije ponešto godina slovila je silnim potencijalom.
Otkud onda Dino u nogometu i još među vratnicama?
- Kao mali sam se stalno bavio sportom, a na prvi trening odveo me, na žalost sada pokojni otac mog osnovnoškolskog kolege. Trener je bio Šujo, barba Dražena Pilčića, došao sam u dvoranu i odmah mi je rekao da ću biti golman. Imao sam viška kilograma, bio sam buco i završio na golu. Moram priznati da mi se dopalo, dopala mi se ta odgovornost koju imaš na sebi, svojom igrom utječeš na svaki rezultat. I ostao sam. Nastavio s treninzima i sada sam tu gdje jesam. No, golman sam postao najviše zbog težine, a najmanje zbog svega drugoga (ha, ha, ha).
Na terenu uvijek djeluje hladnokrvno.
- Po prirodi sam dosta mirna osoba, naročito kada se uzme u obzir koliko su vatreni svi moji doma (ha, ha, ha). Dođem im kao hladan oblog (ha, ha, ha). No, prije svake utakmice je prisutna neka pozitivna trema, pogotovo kada je u pitanju neki derbi, neka jača utakmica. Uvijek sam spreman za utakmicu, ali ako je u pitanju neka važna utakmica uvijek je to drugačije. No, kada utakmica krene zaboraviš na sve to, u utakmici si, sve je to drugačije. Kada utakmica krene nema više niti treme, zaboraviš na strahove, znaš da si za to trenirao i da si spreman. Čak i kada se pogriješi odmah se na to mora zaboraviti, ako o pogrešci razmišljaš napuniš si glavu, a vrijeme ne možeš vratiti. Idemo dalje i to je to. Moraš biti koncentriran čitavo vrijeme, čak imam naviku, kada mi malo misli odlutaju, sam sebi opaliti koju ćepu da me vrati u utakmicu.
Naravno da je na popisu Dinovih prioriteta nogomet vrlo visoko plasiran, ali nije jedini prioritet, čime ovaj mladić samo potvrđuje onu staru poslovicu koja kaže da tamo gdje ima volje, uvijek ima i načina.
- U četvrtak sam dao zadnji ispit na Pomorskom fakultetu, smjer brodo-strojarstvo, ostaje mi još samo završni rad i to je onda gotovo. Planovi? Imam nekakve okvirne planove za dalje. Jedna je opcija otići još dvije godine na diplomski studij, a razmišljam i o tome da si odvojim godinu, dvije i da se pokušam posvetiti nogometu. Sada je pravo vrijeme za pokušati dobiti priliku, u najboljim sam godinama, nemam briga, nemam obitelj, nemam nikakvih problema, mogao bih se posvetiti sebi. No, sigurno neću zanemariti fakultet, diploma je za čitav život, u nogometu se svašta može dogoditi, jedna teža ozljeda i gotovo, potpuno ispravno rezonira Dino, koji se za kraj morao suočiti s još jednim pitanjem.
Čuju li se mamini povici do travnjaka?
- Čuju, naravno da se čuju. Mislim da ih se ne može ne čuti, pogotovo kada poznaješ glas mame i tate. Nisu oni jedini koji me podržavaju, dolazi me podržati čitava obitelj, na to se zaista ne mogu požaliti. No, kada igramo na Mavrincima mislim da mamu čuju u Dražicama, kada počne vikati: „Pazi, pazi, pazi!“ već i ostatak momčadi zna tko to viče s tribina. Čuje ih se, ali neka ih se čuje. Drago mi ih je i vidjeti na stadionu i čuti. Velika su podrška, ne znam kada su posljednji put propustili neku domaću utakmicu, idu i na neka gostovanja. Dolazi i sestra, teta, bratić i sestrična, maksimalno me podržavaju. Kada na kraju utakmice izađem s terena i vidim njih na tribinama srce mi je veliko i to mi je najvažnije, zaključit će Dino Curać.
