Minulog vikenda košarkaši u kolicima Zadra nakon trogodišnjeg posta okitili su se titulom prvaka Hrvatske na Final Fouru u Zadru, pobijedivši u finalu Zagreb 70:68, ovog će se vikenda odlučivati o tome tko će postati novi član elitnoga razreda.
U konkurenciji za ulazak u viši rang je i Košarkaški klub osoba s invaliditetom Kostrena, koji u polufinalnoj utakmici na turniru u Varaždinu igra protiv druge ekipe viceprvaka Zagreba.
- Prvi polufinalni par su Varaždin i Brod II, drugi polufinalni par smo mi i Zagreb II. Očekujem da će Varaždin biti bolji od Broda, a budući da smo mi već jednom pobijedili Zagreb II prije dva tjedna i ako ponovimo tu igru nadamo se ulasku u finale. Ako se sve posloži kako treba, u finalu bismo trebali igrati protiv Varaždina. Varaždin je iskusnija i jedno dvadeset do trideset posto kvalitetnija ekipa od nas. Ako želimo ući u Prvu ligu, moramo sami sebe nadmašiti, moramo biti pedeset posto bolji nego inače, a to je jako teško očekivati. Nemamo dovoljan fond igrača, imamo odličnu petorku, ali nemamo baš tako kvalitetne zamjene, treba nam još jedan ili dva igrača koji bi radili prevagu. Ja imam 63 godine, ja sam već pri kraju, na nekim mlađima bi trebalo ostati da nastave to dalje, nastavit će Deranja, kojega godine nimalo ne spriječavaju da se svakodnevno dokazuje s puno mlađima od sebe.
Deranja igra na poziciji centra i najbolji je strijelac Kostrene ove sezone, a godine za njega uopće nisu prepreka.
- Trudim se, zdravo živim, treniram, imam neke vježbice kući kada nije trening, šetam sa suprugom, pazim na kilažu, otkriva svoj recept za sportsku dugovječnost ovaj 63-godišnjak iz Novog Vinodolskog.
Vencel je ratni vojni invalid, u Domovinskom ratu izgubio je lijevu potkoljenicu, a u sport osoba s invaliditetom ušao je preko Plivačkog kluba Forca.
- Poznavao sam Jasnu Lulić-Drenjak, stupio sam s njom u kontakt i počeo trenirati plivanje. Putovao sam iz Novog Vinodolskog u Rijeku na onu staru Kantridu na treninge, pa sam ušao i u B-reprezentaciju, pa su mi se rodile kćeri koje su isto počele plivati i onda sam ja odustao od svog plivanja da bih njih vozio na Kantridu na treninge da bi one napredovale. Starija kćer mi je na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, jedno je vrijeme igrala odbojku za Kostrenu, došao sam s njom u dvoranu i vidio da igraju košarku u kolicima. Tako sam stupio u kontakt s Goranom Salopekom, pitao mogu li doći i počeo. Inače, u mladosti sam igrao košarku, nastavit će Vencel.
Košarka u kolicima ipak iziskuje napore, čovjek mora biti fit da bi to igrao, ma što tko mislio košarka u kolicima je jedan i kompleksan i fizički zahtjevan sport, a i nije baš jeftin budući da za kolica valja izdvojiti pozamašnu svotu novaca.
- Moraš imati kontrolu lopte, kontrolu kolica, zaustavljanje, šut. Nije jednostavno iz sjedećeg položaja pogađati koš na istoj visini na kojoj je i onima koji igraju „normalnu“ košarku. Kad izvodiš slobodna bacanja moraš upotrijebiti barem četrdeset posto više snage da bi kontrolirao i izbacio loptu i pogodio koš. Za kolica sam se snašao, malo preko nekih prijatelja, imao sam nešto ušteđevine, pomogao je malo i grad Novi Vinodolski. Moja kolica su kolica slabije kvalitete, ona dođu oko 20 tisuća kuna. Dvije godine sam igrao s kolicima koja su vukla na jednu stranu, nije bilo kontrole, sada je to druga priča. Snašao sam se koliko sam mogao, ne žalim se, zaključit će Vencel Deranja.
