Vladimir Ivanković najavio je odlazak prije nego što su košarkašice Kvarnera nadmoćno osvojile prvo mjesto u A-2 Ligi za prvaka i ponovo stekle status prvoligašica. Zašto?
- Ima puno razloga, ali najvažniji su financijski i taj neki ego tipa radije da moja igračica ode bilo gdje nego da ostane u Kvarneru, osnovni su razlozi. Ja želim da se moj klub bori za naslov, ne želim biti trener u klubu bez ambicija. Međutim, ako nemate potporu grada, a mi je u riječkoj ženskoj košarci općenito nemamo, ne možete imati niti visoke ambicije. Ako je interes Grada Rijeke da se prvoligaš bori za ostanak i da nam djeca pomalo počnu odlaziti iz Rijeke, onda dobro. Kako ćete dijete od 12 godina natjerati da trenira? Ako budeš dobro trenirala i igrala, možda ćeš se boriti za 8. mjesto? To bi se jako dobro dalo posložiti. Vjerujete, ja znam kako se od drugoligaša dolazi do prvaka, znam kako se stvaraju prvaci u mlađim dobnim kategorijama... Znate li da je meni igračica od 16 godina, Ivana Dojkić, igrala prvog playa u Euroligi? I danas ima šesteroznamenkasti ugovor. U eurima! I sad, kad podvučem crtu, ako se sve skupa ne promijeni na bolje, zašto ostati? Prosječnost me nikad nije zanimala, kaže Ivanković.
Postali ste prvaci A-2 lige, zabilježili 6 pobjeda u nizu u Ligi za prvaka?
- Kad preuzmete klub u kojem osim tradicije, dva člana uprave i 20 lopti nema ničega, i nakon 12 mjeseci uvedete taj klub u razred više, kad unatoč svim problemima složite mlađe uzraste kluba, onda zaista možete biti ponosni. Ne govorim to bez razloga, osvajao sam titule u Hrvatskoj i inozemstvu, uvodio sam u prvu ligu Novi Zagreb i Jabuku, igrao pred 5000 ljudi u Ekaterinburgu, ali ovo mi je najdraži uspjeh. Postignut je u najtežim uvjetima i zato je posebno drag. Najdraži! Trebali ste vidjeti prvi trening. Dvije i pol igračice i ja! Na prve prijateljske utakmice jedva smo 6 igračica skupili... Neke sam igračice vidio prvi put dan prije prve utakmice sa FSV-om. Ni danas ne znam kako smo to dobili, ali kad jesmo, znao sam da će biti dobro. Nije me ni poraz od Gospića obeshrabrio, znao sam da smo na dobrom putu. Iz iskustva znam da se prvenstva ne osvajaju u listopadu nego u travnju ili svibnju, znao sam da ćemo biti dobri na kraju.
Na kraju ste lakoćom osvojili prvo mjesto?
- Igračice, one su dobile te utakmice. Nama je veliki problem predstavljalo što nas je na treningu bilo 6-7, ponekad i manje... Znate li kakav je to problem za trenera? Situacijski možete raditi 2 na 2 i 3 na 3, 5 na 5 sam uspio napraviti jednom u cijeloj sezoni. Međutim, trebate znati improvizirati trening i igračicama objasniti što tražite od njih. Mi smo to uspjeli, one su pohvatale sve konce, i ne samo da smo uvjerljivo sve pobjeđivali, igrali smo sigurno najbolju i najljepšu košarku u ligi. Uz dva pojačanja, ova ekipa može na vrh tablice, može na Final Four CEWL-a. To su želje, a realnost je nešto sasvim drugo.
Za iskorak nema novaca?
- Za sva četiri kluba, FSV, Riječanku, Mlakasport i Kvarner, Grad Rijeka ukupno ne izdvaja ni 100.000 kuna. S toliko novaca možemo sjesti i plakati, a ne planirati pojačanja i napad na naslov prvaka. Istodobno jedan ženski rukometni klub dobiva 400.000 kuna. FSV je otišao na završnice državnog prvenstva sa 5 ženskih selekcija, Kvarner je igrao i izborio ulazak u A-1 ligu, ide prvenstvo Hrvatske za U-21. Imamo zajedno 72.300 kuna! Pa mi da se fuzioniramo, a ja mislim da bi to dugoročno bilo najbolje rješenje za žensku košarku u Rijeci, imamo 30 posto od iznosa koji Jabuka dobiva od Grada Zaprešić. Kada bi došlo do ujedinjenja rječkih klubova, s 400.000 kuna napali bismo naslove prvaka države u svim kategorijama i igrali međunarodna natjecanja. To bi bio pravi posao za riječku košarku. Ali, to se neće ostvariti, previše je ega i taština ovdje.
Zašto taština priječi napredak ženske košarke?
- U Rijeci i bližoj okolici ima više ženskih košarkaških klubova nego u Zagrebu. Tenzije su tolike da je to strašno. Ja sam 26 godina u košarci, počinjao sam raditi kad su se neki mladi treneri odavde kretali u vrtić. I danas jedan takav mladi trener dođe na trening i ne pozdravi zato jer sam ja trener Kvarnera? Svašta! Tragično! Međutim, ja vjerujem da se to može promijeniti, jer u interesu je košarke u Rijeci da ima prvoligaša i da igra međunarodna natjecanja, ali i da ima dobar mlađi pogon. Netko očito ne razumije koliko je to bitno. Ako Rijeka neće imati prvoligaša, ajmo reći nadgradnju, nekog tko će se boriti za naslov, gdje će mala Tuftan igrati za dvije godine? U Trešnjevci ili Medveščaku? Tako ćemo izgubiti svu djecu, sve talente. Eto vam primjer Martine Marošević. Bila je jedan od najvećih talenata u posljednjih nekoliko godina iz "riječkog bazena"... Prvo je otišla u Zagreb, pa onda u Zadar i na kraju mi je trebala cijela sezona da je dovedem na kakav-takav nivo. Gdje igraju ostali bivši riječki talenti? Ena Miličević? Mia Mašić? U trećim talijanskim ligama! To je budućnost cura koje igraju košarku ako se nešto ne promijeni. Bojim se da neki to ne razumiju. Da ima ideje kako naprijed, neko bi iz RSS-a rekao: Gospodo, napravite jedan jaki klub, stavite ego za stranu i krenite u borbu za naslove na svim razinama. Riječka djeca su u pitanju. Mediokriteti smo, i to ćemo, bojim se, i ostati.
