Kada se broje riječki trofeji, ostaju samo odbojkašice

Na kraju svega ostaju samo odbojkašice. Osmi naslov prvaka Hrvatske, 17. domaći trofej (prvenstvo i Kup), jedan više od zagrebačke Mladosti, Rijeka napokon ima ekipu koja po svemu može reći da je najbolja u Hrvatskoj. Bolje nije moglo za kraljice riječkog sporta. Napokon je punim sjajem zasjala Dvorana mladosti, napokon su odbojkašice, barem na tih sat i pol, dobile osjećaj da je sve to što rade, treniraju, igraju i svi trofeji koje osvajaju ne prolaze nezapaženo kod publike. Ponovo je bio prisutan onaj lagani dašak ponosa zbog činjenice da i Rijeka ima svog prvaka u loptačkom sportu, da svaki trofej ne mora ostati u metropoli ili krenuti put Dalmacije.

I tako već godinama, a posljednja sezona bila je priča za sebe. Puno toga bi se moglo prigovoriti radu uprave, logika govori da se očekivanja moraju staviti unutar financijske konstrukcije koja je već zadnje tri godine jako krhka. Livio Tončinić uvijek radije ide glavom kroz zid. Još kada mu se pridruže cure pa izbace Istres u drugom kolu Challenge kupa, onda nastanu problemi jer treba put dalekog Azerbajdžana, a novaca nema. Što ti je riječki sport, nije dobro ako izgubiš, a ponekad je još gore ako pobijediš.

Riječanke zato i dalje marljivo pune vitrine trofejima, pa dokle ide. Ove godine sportska Rijeka dočekala je dolazak spasitelja Gabrielea Volpija u HNK Rijeku, a puno se očekivalo od vaterpolista Primorja EB. Na kraju svega ništa, unatoč silnom uloženom novcu. Trebalo je ponovo pričekati treću utakmicu finala prvenstva odbojkašica za još jednu lijepu riječku sportsku priču. Pravu odbojkašku bajku.

Jer na kraju svega, kada se broje riječki trofeji, ostaju samo odbojkašice Rijeke.