Kroz dugačku povijest Rijeka je uvijek promicala tvrdokorni primorski mentalitet samodopadno sažet u krilatici Krepat, ma ne molat! U najtežim razdobljima, kada su financijske krize razdirale sportsko tkivo, Rijeka je gubila utakmice, ali nikada nije izgubila sportski identitet. Bilo je svakakvih predsjednika, puno više nesposobnih nego sposobnih, samodopadnih i bojažljivih, moćnih i podobnih, bahatih i servilnih. Ni jedan nikada nije doveo u pitanje temeljne sportske vrijednosti.
Čak i u rigidnim vremenima, kada su se oko kluba igrale teške političke utakmice, na terenu se igrao nogomet kojemu je svrha bila nadmetanje s nevidljivim protivnicima, sportskim i političkim! Rijeka je 1999. godine izgubila titulu prvaka i postala lučonoša nacionalnog pokreta protiv središnjice. Na Poljudu je 40.000 ljudi skandiralo Rijeci nakon poraza (1:3) Hajduka, što je nezapamćeno u povijesti splitskog nogometa. Navijači Hajduka identificirali su se s najvrednijim klupskim nasljeđem. Rijeka nikada nikome nije podilazila zbog skrivenih interesa pojedinaca ili interesnih skupina koje su prema različitim kriterijima vodile istu klupsku politiku prema svim sportskim suparnicima. Posebice prema Hajduku i Dinamu!
Oda radosti na Kantridi
Dolaskom Ivana Krstanovića, izravnim angažmanom izvršnog dopredsjednika Dinama Zdravka Mamića na Kantridu je stigao deseti igrač! Četiri igrača Osijeka (Vargić, Jugović, Kvržić, Lešković) došli su nakon što je Zdravko Mamić obećao pomoć predsjedniku Osijeka Zdravku Josiću. Pomoć je došla iz Rijeke, kada je Damir Mišković kupio četiri igrača Osijeka za 800.000 eura! Dvojica igrača Lokomotive (Maleš, Boras) i četiri igrača Dinama (Alispahić, Tomečak, Pokrivač, Krstanović) došli su u Rijeku praktično besplatno, kao znak naklonosti najmoćnijeg čovjeka hrvatskog nogometa!
Nema više zakulisnih političkih igara u hrvatskom nogometu. Klubovi redom postaju tvrtke s naglašenom društvenom odgovornošću bez obzira što novac postaje jedino mjerilo uspjeha! Rijeka je prošle godine prvi put u povijesti dobila vlasnika! Posredstvom fonda Social Sport, većinski vlasnik Rijeke postao je talijanski biznismen Gabriele Volpi, koji nikada nije vidio stadion na Kantridi prije nego što je postao vlasnik kluba. Predsjednik kluba postao je Damir Mišković, uspješni riječki biznismen iz Volpijeve grupacije nagovorio je gazdu da kupi Rijeku.
Prije nešto su se vatrometima počele slaviti domaće pobjede, Kantridom je počela odjekivati Beethovenova Oda radosti. Na radost navijača Rijeka je postala dio uljuđene Europe prije nego što je Hrvatska ušla u EU, moćni vlasnik bezmalo je opjevan u budnicama. Rijeka će konačno dobiti nogometnog prvaka! Cijena povijesnog uspjeha predstavlja sitnicu u poslovnim razmjerima bogatog vlasnika!
Mamić vodi Rijeku
Godinu dana nakon što je Rijeka dobila vlasnika, Zdravko Mamić otvorio je na Kantridi nogometni outlet! Rijeka se pojačala igračima koji Mamiću ne trebaju ili igračima za koje Mamić smatra da Rijeci trebaju. Veza između Miškovića i Mamića nadilazi racionalni poslovni odnos čelnika nogometnih klubova. Miškovićeva fasciniranost Mamićem otišla je tako daleko da izvršni dopredsjednik Dinama sređuje ugovore igračima Rijeke koji nemaju nikakve veze s Dinamom. Važno je da na zaglavlju dresa nose Krepat, me ne molat i da poznaju Mamića!
Ponekad se u životu mora molat da se ne bi krepalo od gladi! Da mora živjeti od nogometa, Mišković bi skapavao od gladi, obećanje da će Rijeka jednog dana postati prvak ima svoju cijenu. U svakom poslu ponekad moraš nešto izgubiti da bi na kraju dobio što želiš. Mišković plaća cijena uspjeha tako da Mamić vodi Rijeku.
Miškovićev povijesni presedan ne samo da obezvrijeđuje osnovne sportske vrijednosti nego i zatire klupska načela zbog kojih je 1999. godine izgubljena titula prvaka! Neke klupske vrijednosti ipak nemaju cijenu taman da Mišković sutra proda klub Mamiću!
