Rijeka je u 9. kolu nastavila glavinjati u potrazi za izgubljenim identitetom s početka prvenstva.
Ista momčad Rijeke u natjecateljskom tonusu iz prvih nekoliko kola lakoćom bi se obračunala s momčadi Slavena Belupa, koja je toliko kvalitetna da je u devet kola ostvarila samo jednu pobjedu.
U prvom dijelu riječka momčad fizički je dominirala u zadnjoj trećini gostujuće momčadi.
Posljedica snažnog pritiska bile su tri Čolakove šanse od kojih je prva (13) bila školski primjer visokoga presinga.
Iako Matjaž Kek smatra da je u drugom dijelu izostala kreacija u igri na postavljenu obranu, Rijeka je u nastavku pala u igri zato što je prije svega izostao fizički intezitet u zadnjoj trećini gostiju.
Nije više bilo pritiska kao u prvom dijelu, pa je obrani gostiju olakšan posao.
Posljedica su tri riječke (polu)prilike u lako predvidljivim završnicama, vratar gostiju postao je najbolji igrač utakmice iako nakon duela s Čolakom u 13. minuti ništa spektakularno nije trebao obraniti.
Što se igre na postavljene obrane tiče, kreacija je najveći problem u riječkoj igri od početka sezone.
Problem u protoku lopte bio je lako uočljiv odmah na početku sezone, kada su igrači bili u pozitivnom tonusu pa je momčad djelovala vrlo moćno.
Poslije utakmica protiv Sarpsborga većina glavnih igrača izgubila je natjecateljski tonus (Pavičić, Gorgon, Acosty, Kvržić, Puljić...), čim padne intezitet u duelima momčad u igri na postavljene obrane izgleda (ne)moćno kao u drugom dijelu utakmice protiv Slavena Belupa.
Što je najgore, nekoliko predodređnih kreativaca (Pavičić, Lončar, Gorgon...) sa svakim izgubljenim duelom sve više gube samopouzdanje.
Ne postoji standardizirana tehnika mjerenja kreativnosti, ali je poznato da ne možeš biti kreativan ako nisi mentalno stabilan.
Isto tako ne možeš njegovati kreativnost u momčadi ako utakmicu protiv Slavena Belupa u središnjici počneš s Darijom Čanađijom i Lukom Capanom.
Čak i površni skautski izvještaj o učinku Darija Čanađije u prvom poluvremenu otkriva zašto Rijeka ima problema u kreaciji.
Prije kratke analize treba naglasiti da je Čanađija bio jedan od najboljih igrača Rijeke, odigrao je vrlo korektno u defenzivnom bloku što je njegov forte.
Što se tiče kreacije, Čanađijin učinak do odmora bio je sljedeći:
Od ukupno 27 dodavanja, 14 dodavanja spadaju u tzv. pomoćna dodavanja.
To su pretežito kratka dodavanja u širinu kojima je svrha održavati posjed lopte bez inicijative.
Čanađija je 8 puta pogrešno dodao loptu, svaki put u pokušajima konstrukcije igre.
Dvaput je loptu pogrešno dodao pod pritiskom u duelima, šest puta u otvorenoj poziciji.
Središnji vezni igrač Rijeke 6 puta je prvom dijelu konstruktivno dodao loptu, što u praksi znači da je dodavanjem mogao ostvariti prednost suigračima.
Jednom je odigrao glavom zahvaljujući perifernom vidu, četiri dodavanja su bila klasiča proigravanja u međuprostoru, jednom se pojavio u završnici na lijevom boku i prizemno ubacio.
Pretrpio je jedan prekršaj, jednom se na lijevom boku pojavio kao višak u završnici.
Ni jednom nije dodao loptu kojom bi poremetio raspored protivničke obrane u međuprostoru, ni jednom nije stvorio višak u igri "jedan na jedan".
Budući da je Čanađija u igri na postavljenu obranu Slavena Belupa bio puno kreativniji od Luke Capana, nije teško zaključiti zašto je igra Rijeke lako predvidljiva.
