U Sportlub podcastu tema je bio sport karate, a pričali smo o prošlosti, ali i o budućnosti tog sporta. Naši gosti bili su predsjednik Hrvatskog karate saveza Davor Cipek i legenda karatea u Hrvatskoj ali i šire - Enver Idrizi.
IDRIZI: Lijep pozdrav svima, jako mi je drago da imamo priliku razgovarati, puno pozdrava.
CIPEK: Dobar dan Nevene i Envere, jedan od najvećih šampiona karatea uopće, i lijep pozdrav svim gledateljima Sport Kluba.
CVIJANOVIĆ: Envere, ljudi znaju tvoje ime i prezime, znaju tvoju bogatu karijeru. A gdje si sada? Što se događa s tobom?
IDRIZI: U to vrijeme kad sam završio karijeru morao sam ići raditi u Njemačku za obitelj. Prije je bilo razlike u financijama, sad bih rekao da više nema neke razlike između Hrvatske i Njemačke. Zadnjih godina se polako vraćam u Hrvatsku, ondje sam odrastao i imam prijatelje, malo ću se aktivirati i u karateu, uzet ću neki klub i trenirati, mislim da mogu donijeti velik doprinos. Mislim da sam pridonio u stvaranju hrvatske države i mislim da mnogi ne znaju koliko mogu pridonijeti djeci da budu u karateu pravi šampioni.
CIPEK: Mene iznimno veseli da otkad sam postao predsjednik Saveza, Enver je prisutan na najvažnijim događajima, da je glavni gost na našim eventima, redovito posjećuje naše organizirane priredbe veterana koje nosi naš Vjekoslav Šafranić. Enver se još ne osjeća kao veteran, ali je vrlo rado viđen ovdje, i moram priznati, u posljednjih godinu i pol dana nekoliko važnih prijedloga i primjedbi mi je uputio Enver i time sam se vodio i mislim da je to njegov povratak u hrvatski karate na aktivan način.
CVIJANOVIĆ: Envere, malo je imena u svijetu karatea kojeg svi poznaju kao tvoje. 90-ih si osvojio gotovo sve što se osvojiti moglo. Kako se bilo boriti diljem svijeta u tim trenucima kad je još trajao rat, bilo je nesigurno?
IDRIZI: Moram pričati otvoreno. Meni ste dali da štitim jednu hrvatsku zastavu, iako sam Albanac, a predstavljao sam je na najbolji mogući način na koji sam mogao. Dosta Hrvata koji su bili sa mnom, rekli su da sam više od Pape. Imali smo probleme od 1912. godine u Kosovu, nisam imao ni zemlju, ni majku, ni oca. Onda sam vidio ovaj narod, imamo dosta zajedničkih stvari i osjećao sam se kao da je to moj dom i prigrlio sam Hrvatsku. Ja sam rekao samo dvije rečenice - Hrvatska, puno vam hvala što ste mi dali vašu zastavu da je dignem. Ali, ja sam Albanac, ne mogu reći 'Ja sam Hrvat'.
