Poraz od Španjolske izazvao je emotivno pražnjenje cijele nacije, koja je u drugom poluvremenu utakmice osjetila dobre vibracije hrvatske momčadi. Prvo poluvrijeme je prema nogometno sadržaju bilo nešto najslabije što se dogodilo na EURO-u, nedostojno dviju reprezentacija tako visokog rejtinga. U drugom dijelu hrvatska je polako počela dizati ritam, postepeno se mijenjao sastav i pristup, pa je u jednom trenutku utakmica ušla u razdoblje natjecateljske neizvjesnosti Tek se tada vidjelo koliko je Hrvatska zapravo imala realnih izgleda ostvariti rezultat kojim bi se plasirala u četvrtfinale. U dvadesetak minuta drugog poluvremena Španjolska se jednostavno ponudila, u hrvatskom porazu prevladava dojam da je nedostajalo samo malo više odlučnosti da bi se uspjelo. Snage nije falilo, ova generacija srušila je predrasude o fizičkoj inferiornosti hrvatske škole nogometa.
Eliminacijom u prvom dijelu natjecanja nije dogodilo ništa neočekivano budući da su protivnici bili Španjolska i Italija. Slaven Bilić oprostio se od klupe dostojanstveno, na kraju njegova šestogodišnjeg ciklusa hrvatska je reprezentacija dokazala da pripada vrhu europskog nogometa. Što je Slaven Bilić ostavio nasljedniku Igoru Štimcu?
U prvom redu ostavio je okosnicu momčadi koja će zajedno trajati barem dva kvalifikacijska ciklusa. Nositelji igre (Modrić, Ćorluka, Mandžukić, Rakitić, Perišić, Vukojević, Jelavić…) u najboljim su igračkim godinama, najstariji među njima (Srna 30, Pletikosa 33…) sigurno mogu na visokoj razini igrati u Brazilu (SP 2014).
U stručnom smislu, igra hrvatske reprezentacije u šest godina promijenila se u skladu s trendovima. Bilić je evoluirao od igre kratkim pasovima do fizikalne i okomite igre. Na početku mandata nositelji igre bili su napadači Eduardo i Mladen Petrić, na kraju mandata Marijo Mandžukić i Nikola Jelavić. Drugačiji tipovi igrača uvjetovali su drugačiji način igre, oba su načina bila dovoljno djelotvorna da ispune realna očekivanja. Ono što je najvažnije, Bilić je nasljedniku ostavio dovoljno prostora za napredak u igri.
Najveća vrijednost Bilićeve ostavštine počiva na njegovoj osobnosti, nije slučajno postao prvi izbornik koji je otišao samovoljno. U šest godina Bilić je kroz krizna razdoblja prolazio čiste savjesti što je javnost znala honorirati. Sačuvao je kult reprezentacije javnim istupima i ponašanjem koje nikada nije prelazilo granicu dobrog ukusa, čak ni u rijetkim trenucima kada je počeo gubiti osjećaj za mjeru.
Ako su rezultati jedino mjerilo, Bilić je bio ni manje, ni više uspješniji od svojih prethodnika. Nema razloga da Igor Štimac prema rezultatima ne bude uspješan kao prethodnici, ali se uspješnost njegova mandat nikada neće vrednovati kroz osobnost kao u njegova prethodnika. Bilić je postao jedini hrvatski izbornik kojemu je javnost oprostila neuspjeh u kvalifikacijama
