Slaven Bilić je protiv Švedske odradio šezdesetu utakmicu na mjestu izbornika reprezentacije Hrvatske. Za "katedru" nacionalnog nogometnog ponosa Bilić je zakoračio 25. srpnja 2006. godine. Statistika? Samo šest poraza. Prevedeno, Bilićeva Hrvatska je tek svaku desetu utakmicu bačena na koljena. Analitički gledano, Bilić je "taj". Nažalost, nogomet nije suhoparna statistička tablica i jasno je da se nakon šest godina Bilićeva vizija Hrvatske "izlizala"...
Poraz od Švedske samo je dodatna potvrda. Na sablasnom Maksimiru, "Vikinzi" su jednostavno protunjali preko Hrvatske. Zorno pokazavši što znači kada u momčadi imate igrača planetarne moći i svjetske klase. Zlatan Ibrahimović je "sam" bacio "izvan ringa" Bilićeve trupe. Poraz kao takav uopće nije problematičan. Ali, alarmantan je zbog stanja momčadi, iako Bilić uporno tvrdi "bit ćemo pravi".
Možda je Bilić u pravu. U ovom trenutku se još ne može i ne smije "etiketirati" aktualna Hrvatska. Problem je što "Kockasti" odavno ne – igraju nogomet. Iluzija o momčadi koja će "potezima kojih nema u knjigama" gaziti protivnike odavno nije "trade mark" reprezentacije. Takav status smo, sviđalo nam se to ili ne, jednostavno izgubili.
Još od Europskog prvenstva u Austriji i Švicarskoj (2008.) Bilićeva reprezentacija nije "verificirala" kreativnu nadmoć. Iako je upravo na putu "prema Alpama", u kvalifikacijama Hrvatska "išamarala" Englesku kao malotko u povijesti. Nakon zagrebačkih 2:0 i londonskih 3:2 Slaven je postao nacionalni heroj, frajer koji je personificirao uspjeh temeljen na "coolerskom" pristupu, bez primjesa nepotrebne filozofije. Uostalom, tada je bio na tronu rezerviranom za odabrane, hodajuća legenda...
Brzo se vratio među obične smrtnike. U mitskom porazu od Turaka, koji su nas dobili "sa zvukom sirene" na bečkom Ernst Happel stadionu označen je početak silazne putanje Bilićeve nogometne filozofije. Koju su, usprkos briljantnoj statistici, obilježile silne oscilacije. Što je, zapravo, logična posljedica napuštanja kreativnosti kao prvog preduvjeta uspjeha. Nekada su tako Mladen Petrić i Eduardo Da Silva bili prvi napadački izbor. Igrači čija je sinergija fizičkih kvaliteta i nepatvorenog nogometnog znanja jamčila podizanje opće razine moći repezentacije.
Danas? Iako nitko nema pravo reći niti jednu jedinu riječ protiv Ivice Olića ili Marija Mandžukića, koji će "poginuti na travnjaku" to, realno, nije taj nivo. K tome, ključni igrači Bilićeve momčadi u nacionalnom dresu izgledaju kao "klasični lažnjak" u odnosu na ono što prezentiraju u svojim klubovima. "Ikona" takvog stanja je Luka Modrić. Modrić iz Tottenhama i Modrić iz Hrvatske su dva nespojiva lika. Pitanje je zašto je tome tako i tko će pronaći pravo rješenje.
Bilić je nekada simpatično znao konstatirati "ja sam s igračima prijatelj". Tada, kada je u A vrstu kooptirao društvo koje je vodio u mladoj reprezentaciji (Modrić, Ćorluka, Eduardo...) možda je takav odnos mogao egzistirati. Trenutačno stanje sugerira da je s tim gotovo. Igrači izgledaju ispijeno i nemoćno. I u krivu su oni koji u napadu samozaravanja tvrde kako Hrvatska protiv Švedske "nije htjela". Ne, htjela je, ali nije – mogla. I to je "modus vivendi" u ovom trenutku. Nemamo moć.
Lamentacije o tome kako se reprezentativci u nacionalnom okruženju zapravo "odmaraju od krutog profesionalizma" sve više dolaze do izražaja. Međutim, ključni je problem satkan u jednu, jedinu riječ – zasićenost. Uostalom, i sam je Bilić, iako je drugi najmlađi izbornik koji će "nastupiti" na Euru izjavio "ja sam zapravo veteran na klupi Hrvatske". U svjetlu tog priznanja jasno je kako i on sam zna da je kraj blizu. Pritom je "teška artiljerija" nepotrebna. Bilić je, nesumnjivo, za Hrvatsku napravio puno. Ali, svježe snage, na klupi i travnjaku, jednostavno su neminovnost. Bez obzira kako će Hrvatska proći u Poljskoj i Ukrajini...
