Branko Ivanković triput je bio trener Dinama, triput je smijenjen u okolnostima koje su prema sadašnjim izgledale idilično na terenu i tribinama. Jednom je čak smijenjen tijekom dvoranskog prvenstva po čemu je njegov mandat postao poseban. Ivanković je za Index prokomentirao trenutačno stanje u Dinamu:
- Nezahvalno mi je pričati o tome tko bi trebao biti trener u Dinamu i je li Zoran Mamić pravi izbor. Ne znam kakvo je stanje u klubu, kakva je situacija, no mogu reći da je evidentno da Dinamo u posljednjih mjesec dana izgleda loše, da je nestalo samopouzdanje, da su igrači nakon poraza u Škotskoj izgubili vjeru u sebe i to je sve kulminiralo onakvom igrom u Salzburgu. Mogu mediji pisati ovo ili ono, može Zoran Mamić nakon te utakmice reći što god hoće, no igrači Dinama su svjesni da su u Austriji imali jako puno sreće i da su mogli biti unakaženi. Ipak, najgore u cijeloj toj priči nije konačan rezultat. Poraz je poraz! Bio on 0:1 ili 0:4! Igra, igra je problem! Ona je bila grozna, užasna, i naravno da to igrači znaju, naravno da su oni svjesni toga. Zato me ne čudi ova situacija u kojoj se Dinamo nalazi. Samopouzdanje se lako izgubi, a evidentno je da su ga igrači Dinama izgubili. Treba li Mamić dati ostavku? Ne znam. To nije pitanje za mene, to je pitanje za ljude u klubu, ali evidentno je da u posljednjih godinu dana nikakav pomak nije napravljen. Nije se napravilo ništa, izgubilo se mnogo, a obećavalo se puno. Dinamo je izgubio Kup, Superkup, ispao je od Aalborga u kvalifikacijama za Ligu prvaka, čak i u prvenstvu igra jako loše, a s obzirom kakvu momčad ima i kakva mu je konkurencija u domaćem prvenstvu, trebao bi imati sve pobjede. Također, sjetimo se kako su sretno dobili Hajduk i Rijeku, a ni protiv Celtica nije to sve štimalo svih 90 minuta. Dinamo je u Glasgowu odigrao dobro samo drugih 45 minuta. Ovo s Opatijom je bila samo kruna jedne velike krize i sigurno je da je potrebna jedna dublja analiza da bi se odlučilo kako dalje. Ono što je jasno, nikome drugom ne bi se toleriralo ono što se tolerira Zoranu Mamiću, rekao je Branko Ivanković.
Ivanković je sredinom devedesetih postao trener Rijeke u doba kada je Hrvoje Šarinić bio na vrhuncu moći. Iako u drugoj sezoni nije ostvario očekivane rezultate, pa je Rijeka igrala tzv. Ligu za bedake, Ivanković je složio okosnicu momčadi kojoj je Nenad Gračan dodao trojicu igrača (Musa, Mijatović, Sztipanovics) i zamalo osvojio titulu prvaka. Ivanković meritorno može procijeniti današnju razliku između Dinama i Rijeke:
- Razlika između Dinama i Rijeke je samo u atmosferi i ambijentu u momčadi i oko momčadi. Uprava Rijeke je postavila realne ciljeve, nema nervoze, nema ekstremnih ponašanja. Savršena interakcija između navijača i kluba Rijeku gura možda puno više nego što su objektivne mogućnosti. U Dinamo toga nema i to je jedan veliki problem. Rijeka ima ono što Dinamo nema, a to je atmosfera. Ona je najvažnija. Kad igrači igraju znajući da ih cijeli stadion, cijeli grad bodri, da su iza njih, onda je logično da će igrač dati sve od sebe, kaže Ivanković
Nakon traumatičnih iskustava u trećem mandatu Ivanković je zaključio poglavlje Dinamo:
- Nema šanse da ponovno postanem trener Dinama. Treći put kad sam preuzeo Dinamo, bio sam 45 dana u klubu. Preuzeo sam momčad u jedno vrlo delikatnoj situaciji nakon ispadanja od Austrije i momčad je trebalo vratiti. Međutim, tad su bile reprezentativne akcije i mjesec dana sam trenirao isključivo s juniorima. Dakle, imao sam prvu momčad na raspolaganju samo 15 dana, a od tih 15 dana smo imali svaki treći dan utakmicu. Naravno da se preko noći nije mogli ništa srediti i taman kad smo to počeli slagati, dobio sam cipelu, zaključuje Ivanković.
