Zvonko Pamić došao je u Dinamo na ponovno lansiranje. Dvije i pol potrošene godine u Njemačkoj zaokružio je povratkom u HNL.
- Nisam dobio šansu, pogotovo ne na posudbi u Freiburgu. U Duisburgu je bilo malo bolje, ali u Freiburgu nikako. Stigla je Dinamova ponuda i nisam puno oklijevao, naglasio je Pamić.
Zašto nije bilo šanse, nije se valjdao opustio?
- Ma, nisam se opustio, uvijek sam išao sto posto. Kad bih imao 35 godina, možda bih se mogao malo opustiti, ali s 18 ne možeš se opustiti. Kad znam da netko nije bolji od mene, a on ipak dobije priliku, a je ne, onda valjda nije problem u meni. Možda sam prerano otišao u inozemstvo, možda sam trebao prije doći u Dinamo.
Dinamo je već rehabilitirao igrače čija je karijera zapela u inozemstvu. Primjeri su Vukojević i Vida.
- Dobro, zna se da Dinamo već toliko godina stvara igrače, pa i sad je tu puno mladih, većinu ih znam mlađih uzrasta u reprezentaciji.
Tko vam je prvi javio da se Dinamo zanima za vas?
- Tata. I po ljeti se pričalo, Dinamovi su se čelnici i tada čuli s ocem, ali nije došlo do realizacije. Tata mi je javio, a ja sam rekao "dobro".
Znali smo da je tata Igor Pamić, bivši maksimirski centarfor, Dinamov navijač. Ali, nismo znali da je to prenio i na sina.
- Jest. Uvijek mi je u Hrvatskoj najdraži Dinamo. Imao sam ugovor i s Rijekom, ali Dinamo mi je najdraži, možda zato što mi je tata bio tu. Uostalom, kad sam bio mali, kratko smo i živjeli u Zagrebu.
Je li imao prilike gledati tatine poteze u Dinamovu dresu?
- Brat i ja gledali smo na kaseti, imamo snimljene njegove pogotke.
Gledali ste svojevoljno ili je tata naredio?
- Ma, svojevoljno, ha ha ha… Čuo sam da su ga navijači voljeli. Nadam se a će zavoljeti i mene.