Samir Barać jedan je od mnogobrojnih sportskih djelatnika, koji se žestoko protive prijedlogu novog Zakona o sportu. Prijedlog uvršten u hitnu saborsku proceduru izazvao je žučne reakcije na svim razinama, od lokalnih zajednica do Nacionalnog vijeća za sport. Barać o statusu sporta govori kao predsjednik Riječkog sportskog saveza, koji je hrvatskom sportu donio zlatnu olimpijsku medalju. Dojam je da su u ovoj državi postali važniji prijedlozi izmjena zakona navijačkih skupina od promišljanja relevantnih sportskih djelatnika i sportaša, koji su se nedavno okupili na Saboru sporta u Zagrebu.
- Oduševilo me da se na Saboru sporta u Zagrebu pojavio ministar obrazovanja i sporta Vedran Mornar. Odmah na početku rekao je da se za sport ne može izdvojiti više novaca nego što se izdvaja sada. S druge strane hrvatski sport nikad nije bio ujedinjeniji od trenutka kada se predlaže novi Zakon o sportu, sve se sportske institucije zalažu protiv njegovog izglasavanja. Klubovi, sportski savezi, zajednice sportova, HOO i Nacionalno vijeće zajednički su rekli što misle o ovom prijedlogu Zakona o sportu. Ovaj Zakon nije prihvatljiv, jer ne rješava osnovna pitanja razvoja i opstanka sporta, a da o statusu sporta i ne govorimo, kaže Barać, koji smatra da sport u Hrvatskoj nije dovoljno društveno valoriziran:
- Naša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović pri nedavnom susretu s Papom Franjom napravila je znakovitu gestu, kada je hrvatski dres darovala poglavaru Katoličke crkve. Naši političari vole se hvaliti s hrvatskim sportom tijekom važnih susretu u svijetu. Ali znanje naših političara o stanju u hrvatskom sportu je prilično oskudno, a način na koji koriste sport u diplomatskom smislu ne daje im pravo da se ne zalažu za boljitak sporta. Sramotno je da naši političari mare za sport samo kada treba promovirati državu. Dapače, siguran sam da ljudi koji sjede u saborskim klupama niti ne znaju koliko je sport važan za ovu zemlju. Pitam se na temelju čega naši saborski zastupnici misle usvojiti prijedlog nadopune Zakona o sportu jedne navijačke udruge i to po hitnom postupku?! Zašto saborski zastupnici nisu slušali klubove, sportske saveze, zajednice sportova, nacionalne sportske saveze, Hrvatski olimpijski odbor, Paraolimpijski odbor, Nacionalno vijeće za sport, koje je saborsko tijelo, i svih koji su argumentirano naveli razloge štetnosti ovakvog prijedloga izmjene Zakona o sportu. Nikako mi nije jasno da nastojanja Nacionalnog vijeća, koje matično ministarstvo od 2006. godine potiče da napiše strategiju razvoja sporta, nisu naišla na odobravanje mnogih saborskih zastupnika. Zakoni i prijedlozi donose se bez strategije razvoja sporta zbog interesnih skupina, koje nemaju razumijevanja za šire probleme sporta. Kako to da strategija razvoja sporta ne može ući u hitan postupak, a prijedlog navijača može?! Čudno!, govori Barać.
Kako procjenujete društveni status sportu s obzirom na tešku gospodarsku situaciju?
- Sport se urušava na svim razinama. Rečenica nije uopće senzacionalna već je uokvirena u realno stanje u kojem se nalazi sport u Republici Hrvatskoj. Zakon o sportu, koji je donešen 2006. godine, nije donio sportu nikakav napredak, a novi koji je upravo predložen potpuno omalovažava sport. Zašto već jedanput ne kažemo da li nam uopće treba sport ili ne? Zašto se sportu ne fiksira postotak izdvajanja iz državnog budžeta na nacionalnom i lokalnom nivou? Mjerimo izdvajanje za sport u promilima budžeta! Što učiniti s problemom klubova i sportaša, koji su na rubu opstanka? Kako ojačati nacionalne lige i zadržati talente u Hrvatskoj i tako osigurati kvalitetu? Kako financijski pomoći nacionalnim savezima da opstanu u nastojanjima da nam reprezentativni sport ostane kompetitivan u svjetskim i europskim natjecanjima? Lokalni sport uopće nema potporu u vidu poreznih olakšica, niti pomoć sa nacionalnog nivoa. Najgore od svega, što se tiče lokalnog sporta, u prijedlogu zakona nije naveden postotak izdvajanja ili u najmanju ruku preporuka za postotak izdvajanja. Kakva je uloga školskog i sveučilišnog sporta, sportaša sa posebnim potrebama i rekreacije? Kako osigurati status trenera kao i učitelja u obrazovanju? Na sva ova pitanja odgovor mora dati strategija razvoja sporta i akcijski plan. Nacionalno vijeće od 2006. godine pokušava matičnom ministarstvu nametnuti obvezu da napiše strategiju razvoja sporta. HOO ima spremnu strategiju koja ministarstvu ne znači puno, pa ne uspijeva proći u saborske klube niti kao informacija.
Što čini matično ministarstvo?
- Ministarstvo obrazovanja i sporta na inzistiranje Nacionalnog vijeća osnovalo je Povjerenstvo za izradu strategije, koje je sastavljeno od ljudi koji mogu dati smjer i viziju. U isto vrijeme kada Povjerenstvo dobiva zadatak da izradi strategije, Ministarstvo sporta i obrazovanja otvara javnu raspravu o novom Zakonu o sportu te zanemaruje preporuke Povjerenstva i svih krovnih sportskih institucija, koje argumentirano tvrde da novi zakon donosi samo kozmetičke promjene, jer nedostaje suština koju može definirati samo strategija razvoja sporta.
U proteklom razdoblju tijekom javnih rasprava izneseno je niz konkretnih primjedbi na prijedlog izmjene Zakona o sportu. Što biste vi izdvojili?
- Jedan od apsurda u novom Zakonu o sportu je činjenica da je autor zakona na pretvorbu udruga građana u dionička društva potrošio 17 članaka, a na financiranje sporta 5 članaka. Podsjetit ću da je po starome Zakonu o pretvorbi od 2006. godine do danas pretvorbu obavilo 12 klubova. Moram dodati i to da kroz članke o financiranju nije potrošena niti riječ o fondovima EU. Znamo da EU ne daje direktno sredstva, ali indirektnim putem daje jako puno. Hrvatski sport ne može dobiti niti jedan euro za sport, jer nema strategije razvoja sporta, EU ne dozvoljava povlačiti sredstva iz fondova bez potrebne strategije. I zbog ovog razloga strategija razvoja sporta od iznimne je važnosti za hrvatski sport. Za mene se najžalosniji dio novog Zakona o sportu odnosi na status profesionalnog sportaša. Ako sportaš prima prosječnu plaću u Hrvatskoj, on je sportaš profesionalac. Ako klub ima više od 25% sportaša, koji primaju navedeni iznos uz promet veći od 3.000.000 kn, klub je profesionalni. Na taj ćemo način uništiti male sportove. Apsurd je da prema članku o primanju članova, u Nacionalnom vijeću ne mogu sjediti predsjednici klubova, saveza i sportskih zajednica! To je smiješno! Pa tko bi trebao sjediti u Nacionalnom vijeću? Osobe iz brodogradnje ili poljoprivrede? Lokalni sport je po tko zna koji put zanemaren i prepušten sam sebi, odnosno lokalnim zajednicama. U prijedlogu novog Zakona stoji da se za sport iz lokalnih samouprava izdvaja prema mogućnostima. Za nekoliko godina zbog takve odredbe izdvajanja za sport više neće ni postojati. U trenutku kada gradovi smanjuju sredstva, a u Hrvatskoj su se sredstva za sport ukupno smanjila za 120 milijuna kuna, lokalnom sportu nikad nije bila potrebnija pomoć kroz zakonske odredbe o financiranju.
Zašto političari ne uvažavaju mišljenja sportskih institucija?
- Naš slavni trener Mirko Novosel govori već 25 godina da je sport najvažniji promotor Republike Hrvatske od njezinog nastajanja i da je sport ostao nedirnuti dragulj hrvatskog društva za promociju. U cijelom svijetu s uvažavanjem se izgovara ime Šukera, Petrovića, Kukoča i Rađe... Htjeli mi to priznati ili ne, sport je ostao uspješan i pozitivan čimbenik hrvatskog društva u svakom smislu. Pitam se na koji se način sport mora izboriti za status svih svojih aktera? Gledajući samo rezultate, to je već učinio. Krajnje je vrijeme da naši političari uvide koliko su ti rezultati pridonijeli pozitivnom stanju našeg društva i promociji naše države.
