Sandra Stojković Hinić odlazi iz Rijeke, ŽRK Zamet ostaje bez predsjednice koja itekako dobro razumije rukometnu problematiku.
A problem ženskog rukometa u Rijeci zadnjih godina ima ishodište u nedostatnim sredstvima:
- Pripreme su počele, na okupu je još mlađa ekipa nego prošle sezone. Nadam se da će se ponoviti prošla sezona, kada smo svih iznenadili mladošću, borbenošću, agresivnošću... Još smo mlađi, možda rezultati budu još bolji! To što ja odlazim nije nikakva tragedija što se tiče kluba, inako sam preuzela ulogu predsjednice kao prijelazno rješenje dok se ne pronađe budući čelnik kluba. Održali smo nekoliko sastanaka Upravnog odbora, svi su bili pravodobno upoznati sa svime što se događa. Trenutno su godišnji odmori, vjerujem da će se rješenja pokušati pronaći čim ova vrućina malo splasne, govori Stojković Hinić.
Zna li se ime i prezime vašega nasljednika ili nasljednice?
- Konkretnog imena i prezimena nema! Radimo na tome da polako širimo mrežu ljudi oko kluba, da što više ljudi pridonese manjim donacijama, od jedne, dvije donacije godišnje klub ne može živjeti. Ekipa je mlada, simpatična i perspektivna. To su pretežito domaće igračice, uglavnom studentice, ekipa ne košta puno... Stvarno treba malo novaca da bi se klub održao na ovoj razini. Budući da ove godine klub slavi 60 godina, nadam se da se jubilej neće obilježiti uz ružne priče i loše rezultate, da će se proslaviti onako kao što Zamet zaslužuje.
Jako dobro poznajete sustav sporta kao bivša rukometašica i sportska djelatnica, ima li razloga za katastrofične prognoze budućnosti ŽRK-a Zamet?
- Mislim da nema! Ne živimo na Marsu, znamo kakva je situacija u sportu u državi. Onaj tračak nade koji se javio nakon uspjeha nogometne reprezentacije veće polako nestaje, možda taj uspjeh bude nekakav okidać da počne realizacija Opatijske inicijative. Ako već Opatijska inicijativa, koja je veliki zalogaj za državu, ne zaživi u potpunosti, možda barem dio inicijative zaživi. Treba nam sustavno ulaganje u sport, trebaju nam ljudi koji ulažu u sport, ali se zakon mora promijeniti da bi ljudi mogli ulagati.
Pred Vama su novi životni izazovi, odlazite iz Hrvatske?
- Odluka je obiteljska, suprug je dobio posao na Islandu. Odlazimo na poznato, ja sam gore igrala, živjeli smo zajedno gore. Igrala sam za Haukar iz Hafnarfjörðura, to predgrađe Rejkjavika. Dobar klub, mislim da sam ostavila dobar dojam. Ostali u dobrim odnosima, održavali smo konktakte, njegovali njihov jezik. Došlo je vrijeme da gore probamo nešto napraviti, nadam se da u Rijeci nigdje nismo zatvorili vrata. Ipak je Rijeka naš dom.
Niste baš tip žene koja će sjediti kod kuće dok suprug radi?
- Duboko se nadam da neću, ha, ha...! Nadam se da ću iskustva koja sam stekla ovdje moći iskoristiti u novoj sredini, više od deset godina radila sam u županiji, naučila sam sve o sportu, nadam se da ovo što sam naučila neće ostati neprimjećeno na Islandu.
Ako ste ovdje uspjeli funkcionirati toliko godina, onda možete raditi svugdje na svijetu?
- Upravo to, ha, ha...! Ovdje se stalno moraš snalaziti, a tamo gdje ima novaca ideje dolaze same od sebe.
