Klub bez navijača jednak je klubu bez duše, česta je to fraza koju se u posljednje vrijeme vrlo često može čuti ili pročitati kada se razgovara o problemima u hrvatskom nogometnom svijetu. U vaterpolu, barem onom riječkom, takvih problema nema. Primorje je i ove sezone na završnici domaćeg Kupa imalo brojnu podršku vjernih navijača, zaljubljenika u vaterpolo. Običaj je sačuvan, na lijevoj strani bazena okupili su se Riječani, baš kao što to čine i na svojoj Kantridi. I za nekoliko desetaka decibela nadjačali domaće, iako dvostruko malobrojniji.
Itinerar četvrtog dolaska u metropolu po neki od trofeja (triput Kup, jednom Jadranska liga) sadržavao je dva stajanja. Što bi tek bilo da se išlo, primjerice, u Osijek, jedna je od brojnih šala koje su kolale kroz dva navijačka autobusa. Draganić i Ravna Gora odmarališta su kroz koje se u intervalima prelamao zvuk harmonike, pjesme Krimejskih feštara, redovnih sudionika velikih vaterpolskih fešti.
Ana i Sale! Ljudi kojima u punom smislu treba odati priznanje za svih pet pokreta po trofeje (četiri puta Zagreb, jednom Zadar) i ovog su puta bili na vrhuncu. Pozivi su prije puta samo dolazili: kad se kreće, koja je cijena puta i hoće li biti sendviča i piva, bili su najčešći upiti dvojcu. Bilo je svega, za nula kuna. I trofeja, na koncu. A krenulo se u 13 sati, taman onoliko ranije koliko je trebalo.
Nakon podignutog trofeja, već po rutini proslavilo se osvajanje Kupa u Žapcu, kafiću odmah pored bazena na Savi. Bilo je ono kratko ali slatko, jer neke je put poslao natrag u Rijeku, neke potom i na feštu u Zaluke, a dio vaterpolskih reprezentativaca morao se već javiti izborniku za početak priprema pred ogled s Crnom Gorom.
Put vaterpolista i njihovih navijača još se jednom isprepleo, takve se priče dugo pripremaju a traju tek nekoliko sati. Sve do novog velikog finala koje će, ne sumnjaju navijači, stići vrlo brzo. Ostala je jedna želja, u jednakom broju krenuti u Dubrovnik pa iz grada najvećeg rivala ponijeti jedan trofej.
Možda već ovog proljeća...
Fotogalerija Lucio Vidotto