U jeku duboke ekonomske krize fondacija Gabrielea Volpija postaje jedino financijsko uporište riječkog sporta. Fondacija (su)financira djelovanje nekoliko riječkih klubova koji su odabrani prema društvenom potencijalu i osobnim sklonostima Damira Miškovića i Predraga Slobode. Nogomet (Mišković) i vaterpolo (Sloboda) su temeljni biznis, angažman u rukometu, odbojci i košarci spadaju u društveno korisni rad poslovnih suradnika Gabrielea Volpija.
Volpijeva pozicija je jasna budući da je talijanski biznismen zaljubljen u vaterpolo na kojega je (Pro Recco) u desetak godina potrošio protuvrijednost izgradnje nogometnog stadiona od 20.000 gledatelja. Kao i svakom Talijanu duboka džepa, Volpiju je calcio nasušno potrebna vip-ulaznica pa je sinovima jeftino kupio trećeligaša La Speziju, dok ostali sportovi u njegovu životu spadaju pod razno. Poglavito riječki sportovi o kojima Volpi ništa ne zna. Dakle, u danima sveopćeg siromaštva privilegirani riječki klubovi preživljavaju isključivo zahvaljujući naklonosti Damira Miškovića i Predraga Slobode. Tim redoslijedom!
Što se tiče "core businessa", Sloboda je vaterpolski entuzijast koji je u nekoliko godina postao predsjednik jednog od najboljih klubova na svijetu. Dok je stvarao moćno Primorje, postao je predsjednik HVS-a i Rijeku pretvorio u središte vaterpolske moći. Kao predsjednik HVS-a osvojio je zlatnu olimpijsku medalju, kao predsjednik Primorja još uvijek čeka na prvi trofej. Neće dugo čekati!
Damir Mišković počeo je stvarati Rijeku koja bi jednog dana trebala postati kandidat za prvaka! S današnjeg stanovišta Miškovićeva ambicija zvuči dosta (pre)ambiciozno, poglavito nakon što u proteklih dvadesetak godina isto nisu uspjeli ostvariti ljudi (Šarinić, Ježić) koji su svojedobno bili utjecajniji i moćniji nego Mišković, Sloboda i Volpi zajedno. Povrh toga nogometna infrastruktura jednog kluba izgleda kao labirint u odnosu na unutrašnju strukturu vaterpolskog kluba. Uz dužno poštovanje Slobodi, Mišković se latio puno kompliciranijeg posla.
Velika Miškovićeva prednost je da se Volpi u hrvatskom nogometu pojavio u trenucima kada se nogometna supstanca rastače u društvenoj neimaštini, pa je HNK Rijeka odmah postao prvi do Dinama po platežnoj moći. Početna prednost neće vječno trajati, a Dinamova prednost doima se vječnijom od Hajduka.
Kada se ulaganje Volpijeve zaklade u riječki sport pokuša iskazati u brojkama, dolazi se do iznosa koji iziskuje duboki naklon. Samo održavanje Rijeke i Primorja godišnje košta oko 3,5 mil eura. Kada se tom iznosu dodaju troškovi sufinanciranja Pomorca, MRK-a Zamet, troškovi natjecanja ŽOK Rijeka i troškovi sufinanciranja KK-a Kvarner 2010, dolazi se do iznosa od cca. 30 milijuna kuna!
Čim račune ispostavi tvrtka Miljenka Sakomana, direktora stadiona Maksimir koji je na svekoliko iznenađenje dobio posao postavljanja umjetne trave na igralištu na Podmurvicama, ukupna ulaganja sigurno će preći brojku od 30 milijuna kuna.
Po kuloarima se stalno raspravlja o poslovnim interesima Volpija i njegovih riječkih partnera, društvo koje ne živi od rezultata rada poslovično je sumnjičavo prema društveno korisnom radu. Ako Sloboda i Mišković u sportu misle naplatiti rezultate svog rada, odabrali su pogrešan grad u pogrešnoj državi. Uloženo u riječki sport nikada neće vratiti, a sve ostalo za sada su spekulacije.
