VINKO SURINA (1928 - 2019) Motociklističke brzine više neće biti iste

Petak, 13. rujna 2019. 16:16 Napisao/la  Miroslav Krpan
Vinko Surina
Vinko Surina Foto: Miroslav Krpan

 

Tko je zapravo bio Vinko Surina, u krugu svih koji su ikad čuli za njega ili ga i dobro paznaju – naš Vinkić?

Pripremajući i pišući prije dvije godine knjigu o životu i djelu naslova „Zrela dob – Vinko Surina ... legenda!“, osobno sam se suočio gotovo sa svakim detaljem Vinkova života, njegove borbe i njegovih radosti za sve za što je živio.

Vinko Surina rodio se 8. listopada 1928. godine u Rupi.

Nakon osnovne škole nastavak redovnog školovanja prekinuo je rat, 2. svjetski rat, u koji se uključio s nepunih 17 godina početkom svibnja 1945. godine kao dobrovoljac u jednicima NOVJ.

Na jesen te iste godine upućen je u Labin na školovanje, koje kroz neko vrijeme nastavlja uz naukovanje u riječkom Brodogradilištu „3. maj“.

Tu pronalazi i svoj prvi stalni posao, nastavlja školovanje uz rad, s vremenom stječe zvanje inženjera pomorske struke na riječkoj Višoj pomorskoj školi.

Tijekom 40 godina radnog staža prošao je sve kvalifikacijske i radne stepenice – KV, VKV, radnik, tehničar, poslovođa, tehnolog, direktor OOUR-a, direktor RO i generalni direktor SOUR-a, tadašnjih oblika organiziranja poduzeća.

Od djetinjstva vezan je uz rupjansku gostionicu „na Šranjgi“ koju je otvorio 1982. godine nono Josip.

I dan danas je u obiteljskom vlasništvu, povremeno u najmu, a danas se ponovo renovira u objekat kojeg će voditi mladi naraštaj obitelji Surina.

Kao mladić počeo se baviti sportom, posebne uspjehe ostvario je i zadovoljstvo pronašao u motociklizmu, 60-tih godina prošlog stoljeća bio je višestruki prvak Hrvatske, stekao niz poznanstava u zemlji i inozemstvu koja su dio njegova života kroz motociklizam, zapravo u cijelosti oktanski sport, vezale do dan danas.

Obiteljske okolnosti, malena dječica, kćerka i sin, sve veće i zahtjevnije poslovne obveze u jednom trenutku motociklizam i aktivne nastupe stavili su sa strane.

Kako Vinko zna kazati, supruga Ivanka je „stala na kočnicu“.

Posvetio se tada isključivo poslu, zadaćama rukovođenja u više riječkih poduzeća, društveno-politički se angažirao i tako stigao i do odgovorne zadaće predsjednika Skupštine općine Opatija.

I tome su prethodile, a i kasnije vezivale se brojne druge dužnosti koje je savjesno i odgovorno obavljao.

Izuzetan je doprinos dao u unapređenju života svog mjesta Rupa i njenog okruženja.

U društvenom životu posebno je značajno rijetko priznanje koje je dobio upravo Vinko.

Proglašen je počasnim građaninom jedne talijanske jedinice lokalne uprave – grada Castel San Pietro Terme, a zasigurno najzaslužniji od začetka ostvarenja suradnje koja traje dan – danas kako s tadašnjom općinom, danas Gradom Opatija, tako i s kasnije nastalim lokalnim jedinicama okruženja općinama Moščenićka Draga, Lovran i Matulji.

Sudbina je htjela da svoj posljednji društveni zadatak obavi samo dva dana prije smrti, kada je Vinko bio članom delegacije koja je boravila u „njegovu“ gradu čiji je bio počasnim građaninom.

Pokrenuo je i vlastiti obrt koji 90-tih prerasta u obiteljsko poduzeće.

Osvajajući glasove žitelja svog kraja s nezavisnom listom, politici se vraća u Općini Matulji zapaženim statusom vijećnika i predsjednika radnih tijela.

Tada pokreće i međunarodnu suradnju s mjestima Lidice u Češkoj i Oradour Sur Glane u Francuskoj koja su proživjela sličnu tragediju kao mjesto Lipa nadomak Rupe, za čiju revitalizaciju i godine sjećanja na te strahote velike zasluge ima i sam Vinko.

Uz oca Milana stasao je u vrsnog lovca, u jednom periodu uspješnog predsjednika Lovačkog društva i tu ljubav prenio na sina i unuka.

Aktivan je u auto moto sportu kroz brojne zadaće u Auto moto društvu Matulji, a potom Moto klubu Kvarner.

Vezan je uz legendarnu stazu Preluk i od prvih dana Automotodrom Grobnik.

Sredinom 90-tih uključuje se u aktivnosti Oldtimer kluba Rijeka, aktivno nastupa, ponovo osvaja naslove prvaka Hrvatske u poznim godinama, doprinosi ekipnim titulama klubu kojem je glavni cilj očuvanje povijesnih motocikala i automobila.

Bavio se restauriranjem, u obiteljskoj zbirci našlo se 28 starodobnih motocikala, a posebno je bio ponosan na šest, gotovo identičnih, Ducatia 125 ccm, kakvima je davnih godina, a i ovih, pobjeđivao.

Za svoj rad i doprinos široj društvenoj zajednici dobitnik je niza priznanja među kojima se ističu Nagrada za životno djelo Općine Matulji, Nagrada za životno djelo Hrvatskog motociklističkog saveza i Nagrada za životno djelo Zajednice sportskih udruga Općine Matulji.

- Moji roditelji voljeli su narod i to su prenijeli na mene. Naučili su me tomu da budem pošten, marljiv i skroman. Toga sam se držao cijeli život, na čemu se neizmjerno zahvaljujem svojim roditeljima. Cijenim svoj narod, a oni cijene mene – jedna je od misli koje u plodnom životu Vinka Surine nisu nedostajale.

Posljednjih pola sata razgovora u njegovu dvorištu prije desetak dana, i tek koji dan kasnije telefonskim pozivom da će ponovo na nacionalnoj televiziji biti prilog o njegovom motociklističkom duhu, ostat će urezani u sve što sam u više od četiri desetljeća poznanstva spoznao o dragom Vinkiću.

Te, prvenstveno motociklističke brzine, bez Vinka više neće biti iste.

Obitelj koju je toliko cijenio i volio, ima pravo znati da su u ovoj svagašnjoj trenutnoj tuzi bili i jesu izuzetno sretni. Bili su dio obitelji oko velikog čovjeka – dragog Vinkića.

Neka mu je laka zemlja, a na nama je da njegovo ime, djelo i srčani doprinos širokoj društvenoj zajednici nikad ne zaboravimo.

Copyright © SportCom.hr :: Dizajn i izrada StudioIT