Sve se češće volimo sjećati prošlosti. One doživljene ili pronalaziti izvore kako bismo saznali kako je to nekad bilo. Sjeta na ovu našu priču datira u rujan prije 36 godina. Dogodilo se to 17. rujna 1978. godine. Otvoreno je novo „hrvatsko oktansko svetište“, jedina u nas, a i dan danas jedinstvena po mnogočemu u svijetu motociklistička i automobilistička staza, danas imenom Automotodrom Grobnik.
Na okrugu Preluk, između Rijeke i Opatije, vozile su se utrke. Preluk je pomalo postajao legenda. Godine 1977., 19. lipnja, vozila se utrka svjetskog motociklističkog prvenstva – 27. Velika nagrada. Japanac Takazumi Katayama, posljednji rekorder Preluke (161,556 km/sat). Bio je to posljednji natjecateljski dan svjetskih motociklističkih utrka na legendarnoj Preluci. Odluka čelnika FIM-e – Svjetske motociklističke federacije – bila je neprikosnovena: na Preluci zbog (ne)sigurnosti više se ne smije voziti. Prekretnica je bila ostvarenje ideje – nova staza na Grobničkom polju.
Izgrađena je za rekordnih – šest mjeseci. Od ultimatuma ili nova staza ili gubite svjetsko prvenstvo proteklo je samo 15 mjeseci. Davne 1977. i 1978.! Entuzijazam i volja prevladali su i ondašnju skromnu mehanizaciju. Uspjelo se!
Bio je sunčan, predivan rujanski dan. U bespuću ravnice s jedne i stijena s druge strane, pogledom prema Platku s treće i grobničkom Kaštelu s četvrte, u prostranoj šljunčanoj udolini sjajila se «crna zmija» - asfaltna staza poput nekog „izolirbanda“ zalijepljenog na hrpici šećera. Duga je 4.168,75 metara, na najužem dijelu široka 10, na startnom pravcu 17 metara, a na 320. metru nadmorske visine, 18 zavoja, 15 pravaca, a asfalt debljine 10 cm, srećom, jer za nepovjerovati izdržava „brušenje“ gumama čak i dan danas, tako već 13.140 dana!
Bila je to nedjelja više od blagdana. Posebno za zaljubljenike brzina. Uz ograde, na okolnim brežuljcima odmah nazvanim „matuljsko“ i „zagrebačko“ brdo, neposredno uz uzlijetno-slijetnu pistu do tada znanog grobničkog aerodroma, i tko zna gdje sve ne, procjene kažu, načičkalo se 80 do 100 tisuća duša. Oduševljenih. Neponovljivo ! Impozantno ! Prvi službeni počasni krug provezao Branko Bevanda na «posuđenoj» Yamahi svojedobno najvećeg rivala Marijana Kosića, slijedećih godina sudionikom brojnih GP utrka na Grobniku. Bevanda se i tim činom upisao se u povijest, provezao krug uzdignute ruke i oprostio od aktivnog bavljenja motociklizmom.
Prva GP utrka na Grobniku objedinjavala je četiri klase 50, 125, 250 i 350 ccm. Vožnje su bile besprijekorne. Čast pobjedničkog vijenca imali su: 50 ccm - Španjolac Ricardo Tormo (Bultaco – prosjek 130,783 km/sat), 125 ccm još jedan Španjolac Angel Nieto (Minarelli, 140,395km/sat) te jedini prvi dvostruki pobjednik Australac Greg Hansford (Kawasaki). Postao je i prvim apsolutnim rekorderom Grobnika ostvarenog u klasi 350 ccm brzinom 153,110 km/sat. Ostaje upamćeno da je rekorder nastupio u posuđenom kombinezonu sunarodnjaka Haralda Bartola, jer su „neke noćne ptičice“ svjetskim asovima dale do znanja da su ipak na – Balkanu. Ukrali su Hansfordov kombinezon.
Grobnik je od tog dana postao dio svjetske oktanske priče. Idila grobničkih utrka svjetskih prvenstava trajala je 13 godina. Pobjednički su pjenušac na našem Grobniku ispijali sve sami velikani i svjetski asovi Roberts, Mamola, Uncini, Spencer, Lowson, Gardner, Schwartz, Rainey, Hansford, Grossi, Mang, De Radigues, Lavado, Herweh, Pons, Cardus, Nieto, Reggiani, Lazzarini, Kneubühler, Martinez, Prein.
Idila se pamti, uz brojne probleme na automotodromu koji i dan danas nema očekivane, obećavane, neminovne prateće infrastrukture. Ipak, vjerujemo u budućnost!
