Antonio Franko putovat će na Paraolimpijske igre u Tokio!
Najbolji hrvatski paratriatlonac sretnu je vijest saznao sinoć u rodnoj Kraljevici, nakon što na natjecanju Svjetske serije u Leedsu nije uspio ostvariti svoja rezultatska očekivanja i dohvatiti mjesto na postolju nakon čega bi bio lišen bilo kakvih briga, bio je prinuđen čekati da završe sva natjecanja.
I konačno je dočekao, američko prvenstvo bilo je posljednje natjecanje na kojem je njegov odlazak u Tokio mogao biti ugrožen, što se na kraju ipak nije dogodilo.
Antonio će na Paraolimpijske igre putovati kao deveti paratriatlonac svijeta, utrku za Tokio okončao je baš na posljednjem mjestu što vodi u Zemlju izlazećeg sunca.
- Kako sam se osjećao svih ovih dana? Imao sam osjećaj da čekam da mi netko javi da sam umro, ali da ću i nakon što sam umro morati nastaviti živjeti, slikovito da slikovitije nije mogao, opisao je Antonio Franko posljednjih nekoliko tjedana teške neizvjesnosti.
- Zadnjih tjedan dana nisam mogao spavati. Ova posljednja utrka je bila u live prijenosu, sve sam ukućane poslao na more, sam sam to gledao. Preznojio sam se pet puta dok sam pogledao utrku. Dobro je ispalo, dva Amerikanca su ušla, a Brazilac koji me je mogao ugroziti je na kraju završio na desetom mjestu, govori Antonio.
Netko bi mogao pomisliti da se Antonio provukao, budući je bio prinuđen čekati do posljednjeg trenutka vijest o tome hoće li putovati na Paraolimpijske igre, no daleko je to od istine.
- Od prve utrke kada su se počele skupljati norme za Paraolimpijske igre ja sam bio unutra. Od 2019. godine u Kanadi, kada sam bio četvrti. Najlošije plasiran sam bio na sedmom mjestu. Od prve do posljednje utrke sam bio unutra. Baš je bilo stresno. Naročito zbog toga jer ni na što ne možeš utjecati. A sedam godina sam maksimalno posvećen tom cilju. No, na kraju je ipak sve dobro završilo, kazat će Antonio koji će tako i službeno postati legitimni nasljednik Milke Milinković, kraljevičke paraolimpijke i legende paraolimpijskog pokreta.
Inače, Antonia je službena vijest o odlasku u Tokio zatekla u društvu prijatelja, koji su promptno reagirali i taj trenutak osnažili i prigodnim – vatrometom.
Antonio je to zaslužio, vatromet i odlazak u Tokio, njegova apsolutna predanost i posvećenost sportu ipak je imala smisla.
