U riječkom muškom rukometnom prstenu u protekloj godini podignula se razina kvalitete. Dva kluba zagazila su na stepenicu više, te izborila plasman u Prvu ligu rukometaša, riječ je o Matuljima i Kozali koji čine vrh piramide poluamaterskog rukometa u široj riječkoj okolici.
Pierre de Coubertin, francuski pedagog i povjesničar koji je ostao upamćen kao utemeljitelj modernih Olimpijskih igara, odavno je postavio načela koja su prevladala u praksi modernog sporta. Prema Coubertinu Matulji i Kozala spadaju u poluamaterske klubove. Amater bi trebao biti onaj pojedinac koji se bavi sportom, ali se ne natječe dok se profesionalni sport smatra zanimanjem, oblikom zarade te načinom rješavanja egzistencijalnih problema. Treneri Matulja i Kozale svoje igrače ne mogu svrstati niti u jednu od ove dvije skupine, već se traže u međuprostoru koji nije definiran dugoročnim razvojnim koncepcijama.
Kada se priča o sportu, onda se najčešće govori o profesionalnom sportu u okviru kojega klubovi poput Matulja i Kozale zapravo i ne postoje. No, ova dva kluba kao i mnogi drugi poluamaterski klubovi imaju veoma važnu ulogu u piramidi vrhunskog rukometa na čijem krovu nije premijerligaš Zamet već klubovi poput Kiela, Barcelone, Atletico Madrida... Matulji i Kozala miljama su daleko od vrhunskog rukometa (ni premijerligaš Zamet nije puno bliže), no bez "malih" klubova ne bi bilo masovnosti i produktivnosti. Takav obrazac funkcioniranja dovodi do sužavanja piramide vrhunskog sporta, izdvajanja talenata poput Luke Mrakovičića koji je u Zamet došao iz Kozale.
Klubovi poput Matulja i Kozale u sjeni vrhunskog rukometa predstavljaju temelje rukometne piramide. Da bi rukometni djelatnici, koji sanjaju snove u poluamaterskom međuprostoru, mogli realno sagledati svoju ulogu za početak je važno spoznati da Zamet nije Olimp već samo jedna stepenica više iznad Matulja i Kozale.
