Odigrao je devedeset minuta, a ostalo je još dugih pet minuta sudačke nadoknade u možda i najvažnijoj utakmici Uskoka ovoga proljeća. U utakmici biti ili ne biti, kada je status kluba u pitanju Duge minute koje su trajale vječnost. A on, Enes Hasanbegović, morao je nakon drugog žutog kartona krenuti prema svlačionici. U svojoj posljednjoj, pravoj, službenoj utakmici...
U prolazu prema svlačionici promrmljao je u bradu:
- Ma neka, ionako mi je zadnja!
Ali je ostao iza glavnih vrata, čekajući neizvjesnu završnicu, kada su gosti iz Poreča pokušali izvući bod ohrabrenja. Sigurno mu je bilo mnogo, mnogo teže, nego na terenu
Nakon dugog igračkog staža u Nehaju, koji je počeo prije trideset godina, još u onoj bivšoj državi, u morčićima, trebalo je donijeti odluku. Zbog posla i odlaska u Englesku. A Haso će dodati:
- Već sam u trideset i šestoj godini. I to je jedan od razloga prekida!
Sa 18 godina krenuo je put Njemačke, odigrao u regionalnoj ligi (4. liga) sezonu i pol. Iz Bremena se je vratio u Senj, sve do unazad dvije godine, kada je sa sadašnjim trenerom (Marin Tomljanović) otišao na Krk.
Vratio se je pod Nehaj kulu završiti karijeru.
- Na početku sam igrao u špici, kasnije sam se vratio u obrambene redove, ali bok, tu sam igrao najviše.
Ovo proljeće bilo je ozljeda, kartona. Veliki temperament, srce na terenu, borba do zadnjeg atoma snage...
Odjavni zvižduk Ivana Vučkovića iz Zagreba došao je sa olakšanjem. Uletjeli su u zagrljaj svi igrači s klupe, zamijenjeni Pečanić, Šmit i Haso. Klupko radosti podijeljeno je sa više od 400 gledatelja. Da budemo švicarski točni, čak 442, a malo tko je između mnoštva razdraganih gledatelja u tom trenutku pomislio - od jeseni više neće istrčati naš Haso.
Sada je izvjesno. Enes Hasanbegović, majstor regionalnih nogometnih terena, igrač sa velikim obiteljskim nogometnim genima definitivno je otišao iz aktivnog nogometa.