Anas Sharbini je u velikoj mjeri personifikacija hrvatskog nogometa. Talent kakav se rijetko viđa, ali i tip koji oscilira do granice podnošljivosti. Ne, kod njega tanka linija između „genijalnosti i ludila ne postoji“, jer radi se o benignom liku koji je u suštini oličenje dobrote. Samo, problem se generira iz činjenice da mlađi Sharbini balansira na žici koja dijeli potencijalne zvijezde od frajera koji bljesnu „dva puta godišnje“ i onda završe „na šanku lokalnog niželigaša“…
Protiv Zagreba je Anas dokazao da u njegovim venama teče raritetno rijetka „krvna grupa“. Ali, ako se kroz njegov lik i djelo promatra status domaćeg nogometa, onda se dolazi do porazne činjenice kako ne postoji ono najvažnije – kontinuitet. A bez toga u današnjem nogometu ne ide. Dijapazon prezentacija koje sežu od briljantnog do očajnog u Sharbinijevom je slučaju iritantna „rampa“, koja ga je, za sada, spriječila da postane „velik“.
Odavno je Anas „obilježen“ kao potencijalno velika zvijezda, koja će „srušiti rekorde hrvatskih transfera“. Nije se dogodilo. Mnogi, koji su stajali daleko iza u redu, dok se dijelio iskonski talent, na svoje račune već godinama akumuliraju konvertibilne valute, dok Anas čuči u zapećku hrvatskog nogometa na nogometnoj karti Europe.
Paradoksalno, taj i takav Sharbini je u poziciji potencijalnog spasitelja dva hrvatska kluba. Svojedobno je Rijeku, zajedno s bratom, iščupao iz ralja posvemašnje neimaštine, donijevši na Kantridu više od dva milijuna eura kod prelaska u Hajduk.
Trenutno Splićani, kojima poput aveti prijeti stečaj, gledaju u nebesa i pripremaju crveni tepih za eventualne kupce koji bi „oteli“ Anasa. I ovo je prijelomni trenutak, za Hajduk i „fantazistu“ s Grobnika. Ili će se i na Poljudu, nakon Kantride, njegovo ime izgovarati uz „ekonomsko poštovanje“ ili će ostati u kaljuži vlastitih grešaka…
