Riječkim sportskim forumima i kuloarima već nekoliko tjedna kruži vic: Što je zajedničko Predragu Slobodi i Damiru Miškoviću? Obojici nedostaju treneri!
Predrag Sloboda i Damir Mišković dijele zajedničku strast prema različitim sportovima, pristup vaterpolu i nogometu može se uspoređivati isto kao i sportski značaj VK-a Primorje i HNK-a Rijeka. Od kada je Sloboda postao predsjednik, Primorje spada u vrh hrvatskog i europskog (čitaj: svjetskog) vaterpola. Internacionalizirana momčad iskusnih reprezentativaca nesumnjivo ima potencijal za osvajanje trofeja, nedostaje jedan vrhunski sidrun i "ono nešto" što imaju sve vrhunske momčadi. Nepodnošljiva lakoća kojom je Primorje izgubilo finalnu seriju protiv Juga ukazuje da potentna momčad ne pruža maksimum.
Zoran Roje je legenda hrvatskog vaterpola, olimpijski pobjednik koji je praktično cijelu trenersku karijeru proveo u Primorju. Nakratko je bio izbornik reprezentacije koja je 2003. godine na EP-u u Sloveniji osvojila srebro. Kao trener Primorja 1995. godine osvojio je Kup, sve ostalo što se događalo u Rojinoj karijeri može se svesti na odrađivanje ugleda i tradicije siromašnog kluba koji je dvadesetak godina životario u sjeni bogatih Mladosti i Juga. Do dolaska Slobode i ulaska stranog kapitala kojim je Primorje postalo jedan od najbogatijih europskih klubova. Roje jednostavno nema alibi za onako sramnu seriju poraza u finalu protiv Juga, na klupi Primorja može ga održati jedino osvajanje titule europskog prvaka na predstojećem Final Fouru.
Od kada je Damir Mišković postao predsjednik, Rijeka spada u vrh županijskog nogometa. Trebat će vremena, novaca i znanja da postane klub dostojan ugleda i tradicije. S trenutačnom pozicijom Rijeke na ljestvici Mišković nema izravne veze, ali je preuzeo odgovornost čim je postao predsjednik, odabrao direktora Srećka Juričića i odobrio povratak trenera Dragana Skočića.
U ovakvim situacijama klubovi u pravilu posežu za iskusnim trenerima, posrnuloj momčadi više znači karizma nego taktika. Juričić je trenera birao po kriteriju uzajamne prisnosti i odabrao Skočića, koji je Rijeku trebao spasiti od ispadanja prije nego što to učine drugi. Budući da nema karizmu, Skočić je depresivnoj momčadi samopouzdanje pokušao vratiti kroz drugačiju taktiku. Taman kada se kroz utakmice protiv Istre i Dinama činilo da je Skočić na dobrom tragu, dogodili su se Vinkovci. Sramotan pristup i nastup pokazao je da veza između trenera i momčadi nema veze sa stvarnošću.
Što je zajedničko Zoranu Roji i Draganu Skočiću? Ama baš ništa osim što kao treneri nisu ispunili očekivanja Predraga Slobode i Damira Miškovića! Nisu baš svi vicevi smiješni!
